Iako njihove starije kolege političari
svakodnevno svojim postupcima izazivaju negodovanje i gnjev naroda, nikada se
nije desilo da gostovanje mladih političara izazove toliko negativnih komentara.
A u svemu je, nažalost, ubjedljivo prednjačila gospođica Vulić, odbornica
SNSD-a u Doboju i već neko vrijeme veoma medijski eksponiran član SNSD-a.
Komentari su pljuštali sa svih strana,
ali ja bih se osvrnula na jednu izjavu dotične odbornice sa kojom se, vjerovali
ili ne, slažem: „Navešću primjer svog kolege, jako lijepo situiranog – i on i
supruga rade – ali su odlučili da idu u Dubai. Na moje pitanje zašto idete, šta
vam ovdje fali, rekli su: ‘Pa kao, TAMO NAM JE LJEPŠA KLIMA'“.
U potpunosti razumijem tog anonimnog
kolegu Sanje Vulić. Jer ni ja ne želim da živim u zemlji u kojoj je ovakva
klima.
Klima u kojoj:
– Svako sebi daje za pravo
da naziva onoga ko drugačije misli od vlastodržaca najgnusnijim epitetima, u
čemu prednjači onaj „izdajnik“, te „Bakirovi Srbi“, „halal Srbi“ i sl.
– Klima u kojoj je mračnim
umovima koji sjede u foteljama naših institucija dozvoljeno da, nažalost vrlo
promišljeno, stavljaju takvima metu na leđa.
– Klima u kojoj je sasvim
normalno da policija onemogući NARODNIM
poslanicima da učestvuju u radu NARODNE SKUPŠTINE i gdje se zatim zakoni
donose kao na pokretnoj traci.
– Klima u kojoj je svako
novo zaduženje predstavljeno kao veliki uspjeh, a nameti građanima poput akciza
se izglasavaju brutalnim kršenjem procedura, normi, zakona i propisa, sve zarad
zajedničkog interesa i ad hoc akcizne ljubavi zbog koje ne preza ni pred čim.
– Klima u kojoj studenti
nisu studenti, nego poslušnici organizovani u grupe koje vedre i oblače, usput
po svom nahođenju, odnosno naredbi, smijenjiujući rektora.
– Klima u kojoj je normalno
da glavni revizor podnosi ostavku nakon sastanka sa predsjednikom Republike
kome se njegov izvještaj ne sviđa. Previše podsjeća na kultni film „Kum“ i
čuvenu „Dao sam mu ponudu koju ne može odbiti“.
– Klima u kojoj je kao
veliki diplomatski uspjeh predstavljen selfi premijerke u masi koja prati
inauguraciju predsjednika SAD, a taj turistički pohod su platili građani
Republike Srpske. Dok se kao zavjera neprijatelja predstavljuaju sankcije
predsjedniku Srpske tih istih SAD.
– Klima u kojoj je opet
sasvim normalno otvoriti političku berzu, trgovati mandatima za novac,
zaposlenja, tendere, usluge, a da to postane čak i opravdano i pohvalno, jer to
su ti „pragmatični političari“.
– Klima u kojoj se etnocid –
jer kako drugačije nazvati nekontrolisani odlazak stanovništa – opravdava sa:
„Pa šta, odlaze i iz Njemačke i Slovenije“. Pa šta!?
– Klima u kojoj je postalo
normalno da glavni grad države mjesecima nema vode, a administrativni centar
Republike Srpske nema grijanje, a da niko čak i ne protestuje protiv toga, uz
izgovore: „Izdrž'o je Mujo i gore. Samo nek’ ne puca“.
– Klima u kojoj se za dva
dana zaboravi momenat kad bez imalo srama ministar u Vladi opravdava novi
luksuzni automobil jer je to statusni simbol, dok svi treba da zatvaramo oči
pred penzionerima koji kopaju po kontejnerima.
– Klima u kojoj prihvatamo
da dajemo milione KM za neka predstavništva Republike Srpske po svijetu koja
se, kako objašnjavaju iz Vlade, mogu naći samo na internetu.
– Klima u kojoj se samo
postavljanje pitanja „Zašto se neka pjevaljka, sumnjivog morala i prošlosti, na
privatne tezge vozi helikopterom o trošku građana Republike Srpske?“ dovodi u
pitanje.
– Klima u kojoj Dan
Republike nije razlog za proslavu svih građana, nego povod za politička
prepucavanja i „one man show“, te klima zahvaljujući kojoj nakon takvih
dešavanja umjesto radosti i ponosa mnogima dan poslije ostane samo osjećaj
gorčine, poniženja i tuge.
– Klima u kojoj kada
postaviš pitanje (ne)zavisnosti Javnog servisa dobiješ odgovor da je isti u
„vlasništvu“ stranke na vlasti i da je to sasvim normalno. Pa je i izgovor da
je i privatni (privatni!) medij naklonjen jednoj strani, što dalje znači da to
opravdava i Predsjednika svih građana da novinare tog medija vrijeđa na najniži
mogući način. I da mu aplaudiraju. I da sve to bude, opet, normalno.
– Klima koja je napravila
društvo koje, na pomen toga da nam treba viši stepen demokratije, pravde,
jednakosti, nudi podsmjeh i odgovore: „Eh, puno tražiš. Nismo mi za toga“.
– Klima u kojoj je naš
pošteni, ponosni, dobri čovjek, zaboravio na svoja prava, u kojoj mu iz dana u
dan ispiraju mozak, manipulišu na najogavnije načine da svako zlo, svaku
nepravdu i moralni sunovrat društva sve više počinje da prihvata kao nešto
sasvim normalno.
– Klima u kojoj je glavna
legitimacija – članska karta SNSD-a.
– Klima u kojoj su
kriminalci humanitarci, a neistomišljenici izdajnici.
– Klima u kojoj profesori
plagijatori predaju studentima plagijatorima i softver za sve kaže da je
originalno.
– Klima u kojoj djecu
liječimo humanitarnim brojevima, a nečiju pohlepu plaćamo akcizama, višim
cijenama struje i životnih namirnica.
– Klima u kojoj te ratni
profiter kritikuje, jer ne radiš.
– Klima u kojoj su oni koji
uništavaju Srpsku i oni koji se protiv takvih bore, pokušavaju svesti u istu
ravan.
– Klima u kojoj je
prihvatljivo da najveću političku organizaciju javno predstavlja nevaspitana,
nekulturna i bahata osoba poput Sanje Vulić.
Zaista, to nije
lijepa klima.
Punih 12 godina sam u
političkim krugovima i svjesna sam da je to zanat i specifična sfera u kojoj
ako želiš da opstaneš, skoro pa svakodnevno moraš da stoički istrpiš udarce.
Ako želiš da ostaneš svoj, da zadržiš neke moralne principe i ideale (znam,
znam, klima je takva da na pominjanje morala i ideala u politici mnogi se
smiju) moraš svaki dan da se preispituješ.
Pa se često zapitaš –
isplati li se sve to.
Ali ono što me u tom
svijetu zadržalo jesu ljudi. Pametni, obrazovani, vrijedni, časni mladi ljudi
iz PDP, SNSD, SDS, NDP, SDP, SDA, HDZ (i jednog i drugog), itd. Oni o kojima se
ne priča toliko, ali oni postoje, i tužno je da se ti i takvi mladi ljudi u
politici posmatraju kroz sliku pomenute gospođice.
I onog dana kada oni,
kao što sam rekla – pametni, obrazovani, vrijedni, časni ljudi budu slika naše
političke scene, tada će i klima kod nas biti bar približna onoj u Njemačkoj
ili Dubaiju. Zapitajmo se samo jesmo li spremni za to.
Autor: Anja Petrović
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
