Imate li vode i ima li magle postala je uzrečica za one koji ne dijele tu sudbinu sa onima koji žive u Sarajevu da svake zime minimalno mjesec dana ne znaju za sunce i šta znači vidjeti nebo, samo što to više nije stvar magle, već zagađenosti zbog koje se treba zabrinuti svako ko starost želi dočekati bez ozbiljne plućne bolesti. Sjećam se kada sam prije nekoliko godina prijatelju iz Berlina poslala slike magle u Sarajevu, a on sav zabrinut pokušao da mi skrene pažnju i pojasni da to nije baš magla, već velika količina čestica koje baš i nisu najzdravije.
Pa zar stvarno?
Ima li vode pita svako kome pun bidon nije glavni kupatilski asesoar, jer vode u glavnom nam gradu više nema nego ima. Pita ko nema ograničen izlaz do 23 sata, ne zbog ograničenog vremena izlaska koje roditelji zbog dobrobiti djece nameću, već ako iole drži do ugodnog tjelesnog mirisa. Jer poslije 23 sata kapak, zavrnute pipe, pa se ti Muzafere kupaj.
Ovih dana čitamo kako su redukcije smanjenje i očekuje se da lebdimo od sreće. Trebamo valjda uživati dok nas ponovo ne informišu da je nizak nivo vode jer nema padavina. I to treba prihvatiti normalno jer ovdje ovisimo uglavnom od vremenskih prilika i neprilika. Molimo Boga da bude ili ne bude više padavina, ovisno o potrebi. Ovisno o tome molimo li Boga da ne bude poplava, ili ga molimo da malo zapada jer nam treba vode. Pa i logično. Lakše je moliti Boga nego sistemski rješavati probleme.
A građane sve vrijeme pozivaju na razumijevanje i strpljenje. Trebaju razumijeti što nemaju vode, kvalitetnog javnog prevoza, svježeg zraka… Ipak, previše traže.
Nekako me zaboli što u vremenu kada ljudi skaču sa ruba svemira i kupuju placeve po mjesecu, moram ljudima, koji su od mene udaljeni svega 30 ili 1000 kilometara, da pričam o problemima koji, nekada olimpijski grad, sada svrstavaju u posljednje rupe svijeta. Grad koji se nekada spominjao zbog, kvalitetne filmske industrije i i dobre muzike.
Nekada su oni koji žive u Sarajevu bili asocijacija na ćevape, dobar humor i zabavu, a sada…
Sada se oni koji tu žive trebaju boriti za osnovna ljudska prava, dostojanstven život i pravo na zdravlje.
Realnost ovog grada je da su djevojke trčale i trčat će kući do 11, ne jer drže do poštenja, već da se plaknu, a realnost je i da ovdje ne smiješ duboko udahnuti.
Da pojasnimo, do poštenja se i danas drži, ali skoro pa jednako se drži i do rasporeda nadležnih preduzeća.
Autor: Amela Sačić
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
Kazamat i smjena rektora Mataruge
