Ivačković je na početku razgovora napomenuo da je rok kritika između sedamdesetih u osamdesete godine prošlog vijeka bila izuzetno jaka i viđeniji kritičari imali su moć da nečiju karijeru uzdignu ili unište.
"Bilo je jako bitno šta piše o nečijem albumu u novinama. Tada nije bilo tabloida, a jugoslovenska štampa je bila veoma profesionalna i ozbiljna. Razumije se da nije bilo ni interneta pa su tekstovi u novinama bukvalno odlučivali o sudbinama bendova", rekao je Ivačković i dodao da su se neminovno dešavale nepravde, kao što je prećutkivanje dobrih albuma, ali to se dešavalo sa remek-djelima Rolingstonsa, Bitlsa, Džimija Hendriksa…
Mnoge od prećutanih ili "iskasapljenih" ploča od strane kritike su danas nezaobilazni dio rok istorije. To se u jugoslovenskoj rok kritici desilo sa Azrinim albumom "Krivo srastanje".
Ipak, ukupno gledano rok kritika je održavala kriterijume koji su našu rok scenu održavali kvalitetnom", rekao je Ivačković. Kako kaže, Džoni Stulić je napustio Jugoslaviju prije njenog sloma i njegov odlazak više se ticao ličnih razloga nego slutnji da će zemlja propsati.
"Džoni je prije mnogih predvidio slom Jugoslavije i nekim od svojih stihova zaprepašćujućom preciznošću opisao šta će nam se dogoditi. Amerikanci su mu uskratili vizu, pa je otišao u Holandiju i tamo niko njihove pjesme nije primijetio, jer su te pjesme bile inspirisane našim podnebljem. Iz tog razočaranja nikada nije izašao", rekao je Ivačković i dodao da se ono što se danas pripisuje Štuliću, uglavnom njega samog nervira jer ga podržavaju ljudi koji ne misle svojom, već njegovom glavom.
Profesor Dušan Pavlović kaže da bi neke pjesme Džonija Štulića i grupe Azra bile interesantne i danas na globalnom nivou.
"Princip negativne selekcije u našem društvu opstaje još od vremena komunizma… Džoni je pisao i o ekonomskim sunovratima potrošačkog društva… Njegov stih "Klinci zure u TV po cijeli dan" je nešto čime se roditelji bave decenijama unazad. Džonijevi tekstovi su bili uvijek kvalitetni i njegova poezija mu je donijela slavu iako je on govorio da mu je muzika važnija", rekao je Pavlović.
Prema njegovim riječima, Azra je nastala u vrijeme kada stasava treća poslijeratna generacija u Jugoslaviji, kada su oni koji su iznijeli revoluciju polako počeli da odlaze u penziju.
"Došle su neke nove generacije koje su tražile moderne kulturne modele. Bendovi kao što su Prljavo kazalište, Azra, Šarlo akrobata, Idoli, donijeli su politički angažovane tekstove svojih pesama na javnu scenu. Tu se vidi politička i socijalna svijest generacije koja je glasno rekla da želi nešto drugačije od socijalističkog uređenja koje je do tada bilo glorifikovano", rekao je Pavlović i dodao da je Džoni Štulić u tom miljeu bio najznačajniji autor.
"On je na najbolji način uobličavao ideje svoje generacije. Azra je stalno govorila društvu šta nije dobro i šta mora i može bolje. Džoni je preuzeo na sebe veliku odgovornost i sebe nazivao revolucionarom koji će srušiti i Ameriku samo da nauči engleski jezik. Sve je to kulminiralo pločom "Ravno do dna" koja je zapravo bila poziv ljudima da misle svojom glavom van zadatih ideoloških, ekonomskih, političkih okvira", izjavio je Pavlović.
Dr Nele Karajlić kaže da je koncert Azre na Hvaru 1980. godine nešto najuzbudljivije što je u životu vidio. "Poslije toga sam, manje-više, gledao koncerte svih ozbiljnih svjetskih bendova i ništa nije bilo čak ni slično tom Azrinom koncertu. Angažovani tekstovi u rokenrolu pojavili su se na jugoslovenskoj sceni u momentu kada je Tito umro. Apsolutno sam uvjeren da je rokenrol u Jugoslaviji bio projekat Saveza komunista da se da djeci da sviraju, jer je to dobra društvena aktivnost, a i rokenrol je sam po sebi lijeva orjentacija, pa je i prirodno da postoji u zemlji koja ima socijalističko samoupravljanje kao srž sistema. Tito je to znao i pustio rokenrol što smo mi kao talentovan narod iskoristili da napravimo doličnu jugoslovensku rok scenu", kazao je Karajlić i dodao da su Džoni Štulić i Azra na cijeloj domaćoj rok sceni bili autentični.
Kako kaže, Azra je bila prvi bend koji nije bio rok pamflet.
"Džoni je čovjek svilene duše. Tu svoju svilenost branio je arogancijom prema ljudima u neposrednoj blizini. Sreo me je 1994. godine u Beogradu i pitao "Karajliću, je l’ još uvijek sviraš?… lakonski sam mu odgovorio "Sviram", a on će "Pa zašto to radiš kada ne znaš da sviraš?", prisjetio se Karajlić.
Izvor: b92
