AI revolucija neće sve jednako pogoditi, ona nije rodno neutralna. A dobar dio danka gubljenja poslova biće na ženama, jer dosta žena radi upravo u poslovima koji su ugroženi ekspanzijom vještačke/umjetne inteligencije. Priča da će se kreirati novi poslovi ne drži još uvijek vodu i slabo vidimo ta nova radna mjesta i vrste poslova. Svako poređenje AI revolucije sa Prvom industrijskom revolucijom je beznadežno bezobrazno, neempatično, tone-deaf. Ne postoji referentni sistem sa kojim se ova promjena može porediti, pa da se može uporediti. AI-uslovljena digitalna rodna neravnopravnost jer stvaran fenomen.

Kada se dogodila računalna revolucija, to je period nekad 1983 – 1988. godine, zaista je došlo do kreiranja novih radnih mjesta, pala je nezaposlenost sa 10% na 6%, ali su neke osobe – ponajviše žene – izgubile posao i nikad više nisu našle novi. Recimo, daktilografkinje. Danas, većinu radne snage u poslovima koji su AI-ugroženi čine žene. Osamdesetih je posao izgubila daktilografkinja, a danas će to biti menadžerica društvenih mreža, copywriter, žena zaposlena u digitalnom marketingu, osoba koja prevodi tekst i ko sve već ne.

Administrativni i kancelarijski poslovi (white collar) — u kojima rade većinom žene — najranjiviji su, jer ih AI može lakše automatizirati. Microsoft je 2025. dao neku analizukoji su to poslovi najugroženiji AI automatizacijom. U eri nadzornog kapitalizma, najmanje ugroženi poslovi bi bili oni u bezbijednosti i nadzoru.

Generacija Z se već sada muči sa pronalaženjem posla. Mantra „neće vas zamijeniti AI, nego neko ko zna raditi s AI” je neoliberalna floskula koja prebacuje problem nezapošljivosti na pojedinca/pojedinku i odbija tražiti sistemska rješenja i, uostalom, regulaciju AI, koja je jedan veoma energetski skup resurs i bilo bi je racionalno samo koristiti za naučna istraživanja i određene vrste obrade velikih količina podataka, i to one koje nisu uključene u nadzor stanovništva.

Između algoritama i ukidanja prava: kako izgleda nesigurna budućnost rada za žene

U izvještajuUN-ove Međunarodne organizacije za rad iz maja 2025. se navodi da bi 9,6% poslova koje tradicionalno više obavljaju žene moglo biti transformisano, u poređenju s 3,5% poslova koje dominantno obavljaju muškarci, budući da AI sve više preuzima administrativne zadatke i mijenja kancelarijske poslove poput sekretarskog rada. Prema ovom izvještaju, svaki četvrti posao je u nekom riziku od generativne umjetne inteligencije.

Prema nekim drugim istraživanjima, žene 25% manje koriste AI, i manje stiču vještine rada s ovim tehnologijama, što ih dodatno čini manje kompetitivnima. Da stvar bude gora, žene su ujedno i u većem riziku da se AI zloupotrijebi protiv njih, recimo kreira nasilnički i unižavajući sadržaj, često kreiran pomoću AI nudify/undress aplikacija sa ciljem ugrožavanja i zlostavljanja žena. Ovo dodatno povlači žene iz sfere interneta (kao što je slučaj, primjerice, u Indiji), jer se pokušavaju zaštititi od ovakve vrste zlostavljanja. Time se internet, a naročito platforme društvenih mreža, sublimiraju u manosferu.

Tu je i problem algoritamske pristranosti u kojoj AI algoritmi nahranjeni socijalnim pristranostima daju ženama koje apliciraju na poslove manje šanse i odabiru muškarce. Istorijski trag da je na nekoj poziciji dugo vremena bio muškarac, daje algoritmu zaključak da su muškarci sposobniji za tu poziciju. Algoritam ne uzima u obzir problem staklenog svoda i sistemske diskriminacije žena na top pozicijama. Danas, samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, oko 60% poslodavaca koristi AI za proces zapošljavanja, a samo 22% profesionalaca u AI industriji su žene, piše Marie Claire. Dok dođete do žive osobe u procesu zapošljavanja, vi ste izgubljeni. Vaš CV pregleda AI.

To je i čini se cilj tech-bro neokonzervativizma – prisiliti žene da se vrate u kuhinju, na neplaćeni rad u poslovima u domaćinstvu ili, u najboljem slučaju, na nesigurni prekarni rad. Ovo ima i veze sa tendencijom tech-bro feudalaca i konzervativaca ka eugenicii famoznom očuvanju čistoće rase, što se odnosi na bijelu rasu. Drugim riječima, žene trebaju rađati i nemati drugog posla.

A ima li prijedlog rješenja?

Ne mislim da je rješenje slijepo štancanje više žena u IT/AI industriji – već smo vidjeli da su napori da se poveća udio žena u IT industriju zapravo kreirali još nezapošljivih žena i djevojaka. Naravno da treba podsticati to, ali to samo po sebi, bez drugih intervencija, neće donijeti ravnopravnost i bolji položaj žena.

Mislim da je ključ regulacija AI i preusmjeravanje resursa ove moćne sile tamo gdje stvarno ima koristi, a ne razbacivanje s njom. Pogotovo kada imamo na umu potrošnju vode i struje potrebne za rad AI, odnosno podatkovnih centara. Zakonodavci mogu usmjeriti regulacije AI sistema tako da osiguraju da razvoj i primjena AI ne pojačavaju rodne nejednakosti.

Regulacija podrazumijeva i praćenje utjecaja AI-automatizacije po spolu: vođenje nacionalne statistike, a izvještaji o tržištu rada trebaju obavezno uključivati analizu po spolu kako bi se pravovremeno identificirali i adresirali disbalansi.

Druga mjera bi bilo podsticanje žena putem grantova, mikrofinansiranja i savjetovanja da pokrenu vlastite biznise u sektorima koji su manje ugroženi ili su u porastu, ali to je opet na neki način prekarizacija – tjeranje žena da se bore same sa plimom. I previše je neoliberalni pristup, a već smo vidjeli kako funkcioniše (ili slabo funkcioniše) na primjerima podrške ženama u otvaranju vlastitih biznisa. Smetnja ovoj mjeri često je sociološki različiti pristup sklapanju poslovnih poznanstava i poslova kod muškaraca i žena. Oprezno ću se osvrnuti na stereotip da muškarci to često rade u kafanama i restoranima.

Naravno, tu su i edukacije poslodavaca i HR menadžera o rodnom pristupu i inkluzivnosti. Ovo donekle može imati efekta – sve dok neko, kao što smo nedavno vidjeli u SAD, ne ukine politike DEI (diversity, equity, inclusion – raznolikost, jednakost, inkluzivnost). Jer DEI traži više resursa i gubi se više novca. Jeftinije je bez njega. DEI traži praćenje metrike, a kada se to ukine, nejednakost se više ne može ni dokazati. Jer nema referentnog sistema.

Ovdje sindikalizacija postaje ključni alat zaštite radnika i radnica. A kada se suzi polje ljudskih prava i alata zaštite, onda dolazi i do frustriranosti koja može dovesti do pobune. Stvaranje mreža solidarnosti pa čak i bojkoti tehnologija nisu isključene reakcije.

AI automatizacija je trenutno proces koji se dešava stihijski i ad hoc, jer je tako jeftinije multimilijarderima i vladama. Međutim, neophodan je socijalni dijalog koji uključuje radničke sindikate (tamo gdje ih nema, potrebno je da se formiraju, čak i ako postoji klima koja obeshrabruje ili čak zabranjuje sindikalizaciju), a vlade i poslodavci trebaju sarađivati na planovima tranzicije koji uključuju zaštitu radnika te daju garancije zapošljavanja i adekvatne kompenzacije. Potrebni su i programi pomoći pri prekvalifikaciji, privremeni financijski poticaji (npr. naknade, subvencije) za radnice čiji su poslovi najrizičniji, pa i organizacija fleksibilnog radnog vremena.