Izvor:ATV
Nešto plemenitija verzija priča o tome da je spasao život djetetu koje je pored njega upalo u vodu, pa mu je djetetova majka – Norvežanka, pružila ruku i povukla u čamac.
Na svom prvom putovanju preko okeana, 14. aprila 1912. potonuo je Titanik najluksuzniji i najraskošniji brod koji ji je ondašnji svijet vidio. Sa njim, u dubine okeana otišle su i stotine putnika koji su, iz ovog ili onog razloga, pošli u daleku Ameriku.
Jedan od rijetkih putnika treće klase koji je preživio brodolom bio je i Nikola Lulić, Srbin iz ličkog sela Konjsko Brdo.
Nikola je bio seljačko dijete. Radio je na njivi i pomagao roditeljima sve dok ga nisu regrutovali u austrougarsku vojsku. Međutim, priča kaže da ovaj mladić nije htio da služi u vojsci koja nije srpska, pa je 1902. godine dezertirao.
Kako nije mogao da se vrati kući, ‘trbuhom za kruhom’ krenuo je put daleke i misteriozne Amerike. Nakon godina rada u rudniku u Minesoti, Nikola se u jesen 1911. godine vraća u rodno mjesto.
Tu se međutim, i dalje teško živjelo … Nikola nikako nije mogao da nađe posao, pa je jedini izlaz bila ponovna “pečalba”. Sa njim je u “bijeli svijet” krenulo i nekoliko zemljaka. Sudbina je htjela da brod koji su izabrali bude baš Titanik, piše portal Dnevno.rs
Lulić je kasnije pričao da je Titanik bio kao ništa ranije viđeno. Uopšte nije ličio na brod nego na mali, plutajući grad. Ipak, taj “grad” je uskoro doživio potres koji niko nije mogao ni da sanja.
Tog kobnog 14. aprila, putnici 3. klase nisu saznali da brod tone sve dok voda nije počela da im ulazi u kabine.
Na Titaniku je bilo 20 čamaca za spasavanje, nedovoljno da se spase više od 2.000 putnika i članova posade. Najveći bijes izazvalo je to što su, u haosu koji je nastao, čamci koji su spuštani u vodu bili poluprazni.
O tome kako se Nikola spasao postoje dvije verzije. U jednom trenutku, našao se u ledenoj vodi. Po jednoj verziji, na glavi je imao oficirsku kapu zbog toga su ga izvukli u čamac. Nešto plemenitija verzija priča o tome da je spasao život djetetu koje je pored njega upalo u vodu, pa mu je djetetova majka – Norvežanka, pružila ruku i povukla u čamac.
Nikola je tako mogao da vidi tehnološko čudo tadašnjeg svijeta kako tone pred njegovim očima. “Karpatija”, brod koji je došao po preživjele, prevezao ga je do Njujorka. Poslije kratkog odmora kod rođaka u Čikagu, Nikola je nastavio putovanje i stigao u rudnik u Minesoti.
Tu radi do kraja Prvog svjetskog rata, a zatim se zauvijek vraća u domovinu. U novoosnovanoj zajedničkoj državi je živio je sve do smrti 1962. godine. Imao je 79. godina.
