Kakav
je odnos Ustava BiH i problema korupcije u BiH?
Bosna i Hercegovina je u Dejtonu uspostavljenja kao federalna,
decentralizovana država. Empirijski je potvrđena činjenica da su unitarne
države manje podložne korupciji od federalnih jer federalizacija vodi multiplikaciji pozicija (accesspoints) na kojima
se zbog decentralizovanog načina odlučivanja korupcija može pojaviti. Pored
toga, u Ustav su ugrađeni konsocijacijski elementi, posebno višestruka veta,
što političkim elitama koje gospodare javnim prostorom u BiH, a koje su prema
svim istraživanjima percipirane kao izuzetno korumpirane, omogućava permanentnu
proizvodnju krize, efektivnu blokadu nužnih procesa reformi (npr. procesa
približavanja EU), sprečavanje normalizacije odnosa u BiH i uspostave pravne
države. Neminovno, ovakav odnos političkih elita direktno sprečava ozbiljnu
borbu protiv korupcije.
U analizi se
govori o formalnom okviru, ali i o praktičnoj politici. Do koje mjere je politička
praksa ono što korupciju u BiH čini ogromnim problemom u BiH?
Javnosti je dobro poznato da su se političke stranke vremenom etablirale
kao najvažniji akteri u BiH. Političke stranke su gospodari života i smrti u
BiH. Interesima političkih stranaka je podređena glomazna javna administracija
koja, između ostalog, služi zapošljavanju po političkoj liniji.Političke elitenetransparentno
i krajnje neodgovorno raspolažu novcem poreskih obveznika, te svoju frapantnu
nesposobnost za vođenje ozbiljne politike skrivaju iza privida političkog
neslaganja. Institucije države, u tom smislu, ne služe nikakvoj svrsi jer je
odlučivanje izmješteno izvan njih i svodi se na sastanke lidera stranaka.
Potpuno uzurpiranje političkog i javnog prostora je značajan generator
korupcije, dok diskrecija kod donošenja odluka izvan institucija ovaj problem
samo dodatno usložnjava.
U tom smislu,
značajna kritika je upućena i međunarodnim akterima u BiH. O čemu je riječ?
Već nekoliko godina najznačajniji međunarodni akteri u BiH otvoreno
podržavaju vaninstitucionalno djelovanje u BiH kroz legitimiranje procesa
dogovora lidera stranaka. Takvim pristupom se nužno umanjuje uloga Parlamenta i
Vlade BiH, dakle demokratskih i očima javnosti otvorenih institucija, dok se
odgovornost za procese u BiH prebacuje na „četvorke“, „petorke“, „šestorke“ ili
„sedmorke“. Istovremeno, isti ti predstavnici međunarodne zajednice u BiH
građanima upućuju apele da svojim glasovima na izborima trebaju kazniti
neodgovorne političare. Građani u BiH, a to predstavnici međunarodne zajednice
u BiH znaju, ne biraju lidere stranaka već poslanike u zakonodavnim organima.
Stoga bi, ukoliko se uistinu zalažu za konsolidaciju demokratije u BiH,
međunarodni akteri morali odustati od ove besramne prakse i vratiti,
makar simbolično, kredibilitet legalnim institucijama države.
(Frontal)

