Frontal: Kriza oko COVID19 epidemije
još traje. Mogu li se već sada izvući neki zaključci, kako na globalnom tako i
na lokalnom planu?
Savanović: Već sada se može mnogo toga vidjeti i nučiti iz toka krize i načina njenog
hendlovanja, kako na svjetskom, tako i na našem lokalnom nivou. Prvo, ponovo su
se povampirile različite antiliberalne mjere, pa i ideologije, za koje smo svi
vjerovali da su definitivno ostale iza nas u mraku XX vijeka. Ponovo vidimo
uspon različitih atavističkih pokušaja restrikcije ličnih sloboda i prava u ime
„sigurnosti“, „efikasnosti“, „opšteg dobra“, pa čak i „pravde“. To je uobičajen
refleks u doba krize i nije ništa novo. Naprotiv, u doba krize ovakvi se
narativi po pravilu javljaju i najčešće su praćeni različitim, često krajnje
besmislenim teorijama zavjera, poput ove o Bil Gejtsu i vakcinama. Uvijek se
traži jačanje država u odnosu na lične slobode, s pogrešnom tvrdnjom da samo
jaka država može upravljati društvom u kriznim situacijama. Nakon iskustva XX
vijeka teško je očekivati da ovi antiliberalni narativi ostanu aktuelni i nakon
krize. Ja predviđam da će liberalna država i dalje ostati dominantna forma
političkih institucija zapadne civilizacije. Čak će i ojačati.
Frontal: Kritike liberalne države su
ipak jače danas nego ranije, npr u ekonomskoj krizi iz 2009.
Savanović: To je rezultat nekih specifičnih fenomena vezanih za sadašnju krizu a koji
se nisu tako jasno mogli prepoznati ranije. Prvo, to je skandalozno
podbacivanje EU u prvim danima krize. Zaista je bilo mučno gledati kako je
Italija ostavljena na cjedilu, unatoč svim opravdanim primjedbama neozbiljnom ponašanju
italijanske vlade. EU je morala priteći italijanskom narodu kad je bilo
najkritičnije. Pokazalo se da birokratizovane demokratske strukture nisu dobre
kada treba munjevito reagovati. Drugo, to je ekstreman odgovor američkih
vlasti. Za Trampove mjere se zaista može reći da liče na neku vrstu
socdarvinizma. Naravno, to je utemeljeno u političkoj kulturi SAD, i Trampovu
izjavu da „karantin nije u američkom duhu“, treba uzeti zaozbiljno. Ipak, kod
nas to proizvodi zgražavanje i teško možemo imati senzibilitet za takvu vrstu
logike. Treća faktor je navodna efikasnost Kine. Pokazalo se da birokratizovane
strukture ipak mogu efikasno reagovati, ako nisu „isuviše“ demokratske. Ipak,
nasuprot oduševljenosti mnogih efikasnošću kineskog odgovora na epidemiju, ja
sam veoma podozriv. To podozrenje je rezultat načelnog stava prema vrsti režima
kakav je kineski, ali i konkretnim stvarima vezenim za ovu krizu. Netransparentan
rad kineske vlade u prvim danima krize ugrozio je čitav svjet i zaista će teško
biti opravdati takvu neodgovornost kada se u budućnosti postavi to pitanje. Ne
bih bio iznenađen da uskoro izađu na svjetlo dana i gori skandali od ovih koje
smo do sada čuli, uprkos pokušaju cenzure od strane kineskih vlasti. Ne bih bio
iznenađen da ova kriza dovede u ozbiljne probleme kineske vlasti, pogotovo ako
se sumnje pokažu tačnim. To može proizvesti sankcije ili bar zatvaranje
zapadnih tržišta za kinesku robu, što bi dramatično ugrozilo „kinesko čudo“.
Frontal: Kako bi ocijenili reakcije
vlasti u regionu i posebno u Republici Srpskoj na krizu?
Savanović: Na našem regionalnom nivou, najšokantnije djeluju montipajtonovski nastupi u medijima, i uopšte orvelsovska medijska
stvarnost u Srbiji. Šokantne stvari poput PINK „ozoniranja“ djeluju kao da su
izvučene iz nekog najniskobudžetnijeg horora. Ni vlast nije bolje izgledala,
bar u prvim danima krize, koju je obilježio nevjerovatan šarlatanski nastup
dr.Nestorovića. Srbija tu naravno nije izuzetak, i vidimo da postoje i gori od
nje: Janša je u Sloveniji uveo i represivnije mjere, a i situacija s epidemijom
je gora.
Što se nas ovdje tiče, vlast djeluje OK, izuzev
ministra policije, koji je očito čovjek isuviše nervozan za takvu funkciju. To
se pokazalo i ranije u više navrata – npr. onom incidentu s kraja prošle godine
kada je fizički nasrnuo na poslanika. Šta očekivati od ministra MUPa koji nije
u stanju da „iskulira“ najjeftiniji politički performans. Koliko se može imati
imati povjerenja u njegovu staloženost kada nastupi ozbiljna kriza i stvarno dramatične
situacije? Još gore je što izgleda postoji olaka spremnost za upotrebom
represije. Navešću samo jedan benigan primjer: kada je ministar zdravlja pozvao
građane i pristojno im „preporučio“ nošenje
maski, ministar MUPa odmah je to shvatio kao naredbu građanima i zaprijetio
kaznama. Pokušaj uredbe o zabrani širenja panike samo je nastavak u istom
pravcu. Srećom, javnost je reagovala (a
i ko zna ko još) i vlast je morala opozvati tu besmislenu i anticivilizacijsku
uredbu. No tu nije kraj njegovim blamiranjima: prema informaciji koju je
objavio portal
MUP je imao instrukciju da ne provodi odluke o zabrani kretanja protiv vjernika
koji ju krše u vrijeme vaskršnjih praznika. Koliko je meni poznato ovo nije
demantovano. U svakom slučaju, bar prema onome što su prenijeli mediji (https://www.atvbl.com/vijesti/banja-luka/vladika-jefrem-sluzio-ponocnu-vaskrsnju-liturgiju-prisustvovala-i-nekolicina), u pojedinim hramovima u poput crkve Svete Trojice u BL vjernici su
prisustvovali liturgiji unatoč policijskom satu, a pričešće je služeno istom
kašikom. Ako je sve ovo tačno, onda to znači da je naš ministar MUPa odlučio,
ili bar dopustio, da se pravila selektivno primjenjuju. Time se jasno
diskriminišu građani, a zakoni ove zemlje primjenjuju kako za koga. Poznato je
kako se u teoriji nazivaju države koje zakone primjenjuju selektivno na jednu
grupu ljudi. Takođe, poznato je kako se u teriji nazivaju ljudi koji svojom
voljom odlučuju da li će se zakoni primjenjivati.
Ipak, generalno djeluje da se vlast uspješno bori
s krizom, naročito imajući u vidu skromne resurse, kako materijalne i
finansijske tako i ljudske s kojima mi kao društvo raspolažemo. Ne treba, na
primjer, zaboraviti koliko je medicinskih radnika napustilo ovu zemlju u
prethodnom periodu a koji nam sada nedostaju. Unatoč svemu, kod nas epidemija
nije eskalirala i čini se da ni neće. Za
razliku od mnogih drugih, neuporedivo kapacitiranijih država. Prema tome, bar
sudeći po posljedicama koje nisu dramtične, mora se konstatovati da je naša
vlast je reagovala i pravovremeno i dobro. Još ćemo da vidimo kako će se vlada nositi
s budućim ekonomskim mjerama, ali za sada su dobri. Recimo, kod nas je vanredno
stanje proglašeno u korektnoj proceduri i s vrlo elokventnim i teorijski dobro
zasnovanim objašnjenjem koje je iznio gospodin Karan. Njegov nastup je bio vrlo
važan za dobijanje podrške javnosti planiranim mjerama. Ja lično sam bio
izrazito protiv uvođenja vanrednog stanja, a i sada mi se čini da je to
pretjerana mjera. Ipak, nakon nastupa gdina Karana mnogo sam manje zabrinut jer
je on, prvo jasno ukazao na koju vrstu mjera vlast smjera da se fokusira –
poput npr. problema sa zastarom u sudskoj praksi, problema s funkcionisanjem
fiskanog sistema i sl., a koje su zaista opravdane. A s druge strane, i za mene
lično još važnije, jasno je obećao da će se ispoštovati propozicija naknadne
verifikacije svih uredbi i mjera donesenih u vanrednom stanju. Po mom
mišljenju, u svim demokratskim sistemima, to je ključni osigurač od zloupotrebe
vanrednog stanja. Ovakva se pozitivna ocjena može dati i mnogim drugim
akterima, poput ministra zdravlja ili gradonačelnika Banjaluke, ali i nekoliko drugih
mladih ministara u vladi.
Frontal: To daje razloga za
optimizam?
Savanović: Mislim da je ovo što sam prethodno rekao načelno značajna stvar i
potencijalno može biti uvod u ozbiljnu
promjenu političke kulture kod nas. Umjesto do sada dominantne matrice neke
vrste „glavni baja“ figure, koju su imitirale mnoge male lokalne „baje“ – ali ni
približno s kapacitetima i talentom koje ovaj glavni ima, sada vidimo da su
zvijezde bili drugi tipovi političara. Umjesto blefera koji se miješaju u sve –
od lokalnog vodovoda do svjetskih odnosa, a zapravo ne znaju ništa ni o čemu, sada
u prvi plan izbijaju političke tehnokrate – strukovno kompetentni ljudi koji
bez velikih riječi i čisto operativno rade svoj posao. Pokazuje se da kada dođe
stvarna frka, velike riječi i demagogije ne služe ničem, već se traži stvarno
rješavanje stvarnih problema. Život čovjeka neće spasiti nikakva priča, već
respirator koji se ne dobija nikakvom demagogijom, već nabavlja na hoasu
svjetskog tržišta. Ja ne pamtim da sam u kratkom vremenu vidio više ljudi iz
struke na medijima nego u prethodnih par mjeseci od kada ovo traje. To daje
razloga za optimizam, jer može otvoriti prostor na političkoj sceni velikom
broju mladih ljudi, sa istinskim znanjima i kredibilnim obrazovanjem. Čime bi
nam svima bilo bolje. Bilo bi bolje i samim političkim liderima, jer bi ih
oslobodilo obaveze da budu svakom loncu poklopac i time im ostavilo veliki dio
energije da se bave stvarno „visokom“ politikom. Bilo bi dobro da se kod
sastavljanja budućih vlada to iskustvo iz ove krize ne zaboravi.
Pada mi u oči još jedna stvar. Postalo je očito da
korektna i otvorena komunikacija vlasti s narodom predstavlja efikasnije
sredstvo za dobijanje podrške građana od represivnih mjera. Pokazalo se da kada
predstavnik vlasti, zadužen za datu stvar, izađe na medije i korektno obrazloži
zašto se npr. uvodi restrikcija kretanja za izletište na Šehitlucima, pa čak i
uvodi vanredno stanje, građani slijede tu preporuku bez otpora. Isto tako je
jako važno da je vlast spremna da povuče neku odluku poput one o zabrani
širenja panike, kada dobije negativnu povratnu informaciju od strane građana.
Mislim da to može biti model-komunikacija i za ubuduće, i bila bi prava šteta
da se ta vrsta političke kulture zaboravi kada kriza prođe, a da raznorazni demagozi
i bleferi ponovo izbiju u prvi plan.
Frontal: Jedan ste od ljudi koji je u
javnom prostoru bio veoma kritičan prema ponašanju Srpske pravoslavne crkve u
krizi. Možete li pojasniti razloge vaše kritike.
Savanović: Mislim da je SPC najveći gubitnik ove krize. Naročito je
saopštenje Sinoda od (http://www.spc.rs/sr/saopshtenje) skandalozno i izazvalo je prezir mnogih
ljudi s kojima sam na tu temu razgovarao. Pokazalo se da SPC nije u stanju da
se prilagodi krizi, i unatoč pozitivnim primjerima, kako kod drugih
vjeroispovjesti tako i kod nas (npr sjajan je bio episkop Dimitrije), potpuno
su izgubljeni u vremenu i prostoru i untarcrkvenim frakcijskim sukobima. Ipak,
na kraju su reterirali od ovakvih stavova, i popustili su pritisku javnosti,
struke i zdravog razuma.
Čovjeka ipak brine sljedeća stvar: kriza je
pokazala da je moć SPC u političkom prostoru narasla do mjere kada treba biti
suzbijena. Mnogi u SPC, a što je još i gore – i među građanima vjernicima,
misle da su iznad zakona i da načelo jednakosti vjernika i ostalih više ne
važi, te da se zakoni trebaju selektivno primjenjivati. Na žalost, to je
logična posljedica dijabolične sprege trona i oltara kojima su pribjegle sve
vlasti na prostorima bivše SFRJ. Republika Srpska je sekularna država, i ako
građani-vjernici i SPC nisu u stanju sami da ispoštuju propise, vlast treba da
ih prinudi da to urade, kao i sve nas ostale. Pod uslovom da je demokratski
izabrana vlast zaista i stvarna vlast u ovoj našoj državi. Mislim da je kriza
pokazala da je preispitivanje odnosa crkve i države jedna velika stvar koja bi
trebala uslijediti u našem društvu. To naravno, ne bi smjelo da ode u krajnost,
naročito ako imamo u vidu negativno iskustvo ponašanja vlasti u Crnoj Gori. I
naročito ako imamo u vidu bijes koju je ponašanje pojedinih ljudi iz crkvenih
redova proizvela u velikom dijelu javnosti, a koji može generisati zahtjeve za
oštrijim nastupom prema crkvi. SPC je važna institucija ovog naroda i ne smije
biti na udaru, ali mora se sabrati i naći mjesto koje joj u društvu pripada.
Sreća je da je kriza pokazala kako i u samoj SPC postoji veliki broj
emancipovanih ljudi, svjesnih položaja koju crkva treba i jedino i može da ima
u jednom društvu XXI vijeka. Nadam se da će vlast forsirati to zdravo i
progresivno tkivo unutar SPC i pomoći im da nadvladaju ekstremiste i zilote.
Time bi i negativni aspekti religije kao takve bili manje opasni po sve.
Time dolazimo i do druge stvari koju smo u ovoj
krizi mogli vidjeti. Naime, opasnost od vjere kao takve. Preciznije, vjerskog
fanatizma. Jer čak i kada je SPC oficijelno i Patrijarh Irinej lično, pozvao da
se ostane kući i ispoštuju vapaji ljekara i propisi vlasti, i dalje je jedan,
srećom ipak ne tako veliki broj vjernika, odlučio da ne ispoštuje norme. Snimci
ljudi koji u sred epidemije za vrijeme policijskog sata uzimaju pričešče iz
istog escajga zaista djeluje šokantno, i teško je za povjerovati da je tako
nešto uopšte moguće u XXI vijeku. Pogotovo što je tu bilo mnogo mladih ljudi,
bar na snimcima koje sam ja imao prilike da vidim. Ne samo da je tu u pitanju
krivično djelo, to je stvar MUPa, i moći vlade ove države da vlada, već se i mi
svi kao građani trebamo zapitati koliko se takav fanatizam i zatucanost mogu
tolerisati u jednom savremenom društvu. Sociolog Urlih Bek nazvao je današnja
društva „rizičnim društvima“ zbog proliferacije rizika u uslovima
globalizacije. Korona epidemija je jedan tipičan primjer. Pokazalo se da mi u
krizi ne možemo imati pouzdanja u jedan dio stanovništva da će se racionalno
ponašati ili bar poštovati propise vlasti. Ovo je neka vrsta izdaje i države i
društva od strane jednog dijela vjernika. To je važna lekcija za budućnost i
krize koje nam tek predstoje.
Frontal: Govorite o preispitivanju
odnosa crkve i države. Šta bi konkretno trebalo uraditi u tom smislu?
Savanović: Više je konkretnih stvari koje se mogu učiniti. Na primjer, da li je ovoliko
prisustvo vjerskih programa na TV nešto što je nama potrebno i što doprinosi
ovom društvu? Ili, recimo, potrebno je problematizovati uvođenje vjeronauke u
obrazovni sistem. Ako je rezultat vjerskog obrazovanja u našim školama to da
proizvodi ljude koje se ovako iracionalno, nemoralno i neodgovorno ponašaju,
onda se država treba zapitati šta je funkcija obrazovnog sistema. Znate, ljudi
koji ne poštuju zakonske propise kolokvijalno se nazivaju kriminalcima. To što
oni misle da krše zakone u ime nekog višeg transcendentog smisla, nije
opravdanje. Naprotiv, ta vrsta fanatizma još više zabrinjava. Imajući u vidu
sve ovo, mislim da je sazrelo vrijeme da se postave na dnevni red neka teška i
neugodna preispitivanja odnosa crkve i vjernika s jedne strane, i države s
druge. Ako nas istorija išta može naučiti to je da je moć crkve u političkom
prostoru, praćena religijskim fanatizmom vjernika, jedna dijabolična i
destruktivna dinamika, po definiciji pogubna i za društvo i za državu.
Frontal
