Azinovićeva knjiga o terorizmu „Al-Kaida u Bosni i Hercegovini: Mit ili
stvarna prijetnja” objavljena je prije sedam godina, a 2012. godine izašla mu
je i knjiga „Uvod u studije terorizma“. Istoimeni predmet predaje i na Odseku
za bezbednosne i mirovne studije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Islamska država je u posljednjih nekoliko mjeseci naglo
ojačala iako se smatralo da je ubistvom lidera Al Qaide Osame Bin Ladena došlo
do slabljenja fundamentalnih islamista. Šta se u tom interregnumu dogodilo?
Kako to da se ođednom pojavila Islamska država?
Nije bilo odjednom. Islamska država se pojavila u vezi sa
onim što se protekle već više od tri i po godine događa u Siriji, dakle,
posljedica je jedne neuspjele međunarodne intervencije u jednom unutrašnjem
sukobu, koji se dalje nastavio i u kojem su se počele pojavljivati i nestajati
različite frakcije na opozicionom bloku koji se trebao boriti protiv sirijskoj
režima, pri čemu su frakcije tog opozicionog bloka jedna drugu sažimale ili
prožimale u određenim trenucima.
Imali smo i značajan broj regionalnih i globalnih međunarodnih
faktora, koji su takođe podržavali neke od tih frakcija, očekujući da će kroz
njih steći bolji uvid i upravljati događajima u Siriji. Kada je Islamska država
ojačala i poklopila ostale milicije koje su se borile na tom opozicionom
frontu, ona se ođednom se pojavila kao jedna respektabilna vojna, a ja bih
rekao i ideološka, snaga. Ono čime je skrenula pažnju na sebe ovog ljeta je
brutalno nasilje koje je koristila kao svoj modus operandi, ali to je jedna
posebna priča.
Da li je Zapad propustio da prepozna na vrijeme tu frakciju
ili frakcije iz kojih će kasnije izrasti Islamska država?
Ja bih rekao da ne samo da je zakasnio, nego je na određeni
način i pomogao njen nastanak.
Kako?
Jedan dio oružja i dobrovoljaca koji su prelazili preko
teritorija Turske direktno je završavao u rukama onoga što je bila „Islamska
država u Iraku i Šamu“, odnosno, u Iraku i Siriji, kako se ta formacija zvala
do ovoga ljeta. Dakle, dogodilo se nešto, što se inače dešava i inače: ne može
se direktno intervenisati zbog cijelog spleta međunarodnih okolnosti i onda se
pokušava „proxy“ snagama, dakle, snagama koje su neformalne, koje su nedržavne,
uticati na tok sukoba u onom smjeru u kojem velike sile to žele. Međutim, kao
što se dogodilo nakon rata u Afganistanu, kao što se dogodilo, ako hoćete, i
nakon rata u Bosni i Hercegovini, stvori se jedno frankenštajnovsko čudovište
koje počne da grize ruku koja ga je do tada hranila i koja mu je praktično pomagala
da nastane.
Zar lekcije iz Afganistana i BiH nisu bile dovoljne?
Očito da nisu. Naravno, mi sada stvari pojednostavljujemo
kako bismo ih bolje razumjeli, ali u suštini se dogodilo isto.
Da li je Zapad ovakvim razvojem situacije u Iraku i Siriji
bar prećutno prinuđen da sarađuje sa sirijskim predsednikom Asadom u borbi
pritiv Islamske države?
Ne samo sa Asadom. Ako ste pratili razvoj situacije u
posljednje vrijeme, jedna od članica takozvane Osovine zla – Iran -takođe je
sada američki saveznik u cijeloj toj priči. Asad se takođe, iz zlog momka sada
pretvorio u, hajde da kažemo, polu-dobrog momka. Naprosto je, dakle, cijeli
kontekst takav da se stvari mijenjaju dosta brzo i da neka savezništva, koja se
sklapaju i koja se razbijaju, zapravo presudno utiču na tok događaja u Siriji.
Pored toga, u Siriji postoji i lokalni kontekst, gdje, zapravo, IS nije jedna
jedinstvena formacija, već koalicija više formacija plemenskih zajednica sa različitih
dijelova teritorija koje IS sada kontrolira; neki su tu ušli silom, neki su
plaćeni da uđu, neki su se ideološki identifkovali sa Islamskom državom.
Ko su inspiratori Islamske države i šta ih pokreće?
Islamska država nije nastala tek tako. Ona je nastala na
ideološkoj baštini nečega što se zvalo „Al Qaida u Iraku“, čiji je čelnik bio
Abu Musab al-Zarqawi, jordanski kriminalac, alkoholičar i pedofil, koji je
svoje, odnosno, aktivnosti svoje grupe kada je otkrio religiju i Boga, iz
Jordana prenio u Irak 2004. godine, da bi se suprotstavio američkoj invaziji.
Abu Musab al-Zarqawi i „Al Qaida u Iraku“ su prvi počeli ritualna odrubljivanja
glava zarobljenima, najčešće humanitarnim radnicima, sa Zapada. Abu Musab
al-Zarqawi je, štaviše, sam pred kamerama odrubio nekoliko glava takvim
ljudima. Počeli su vrlo brutalnim kampanjama napada na neistomišljenike i
zapravo su pokrenuli rat protiv iračkih šiita u jednom trenutku. Abu Musab
al-Zarqawi se u takvim aktivnostima, u jednom trenutku, toliko oteo kontroli
tradicionalne Al Qaide, da je ušao u ideološki sukob sa tada još uvijek živim
Osamom Bin Ladenom i Aymanom al-Zawahirijem, koji su se na neki način od njega
distancirali. Pitanje je kako bi se taj sukob završio da ga nisu prekinule SAD
i istresle dvije bombe od četvrt tone na sklonište Zarkawija blizu Bakube 2006.
godine. On je tada poginuo, ali je njegovo ideološko naslijeđe ugrađeno u modus
operandi i u ideološku matricu Islamske države.
Nasilje, kojim smo bili zgroženi proteklog ljeta –
ono, znate, nije besmisleno. Ono je vrlo ciljano jer se njime šalju dvije
poruke za dvije različite ciljne grupe. To brutalno nasilje je opomena svim
protivnicima šta ih čeka u slučaju da se suprotstave Islamskoj državi. Imate
situaciju da su cijeli gradovi i sela u Iraku i u Siriji evakuisani glavom bez
obzira kada bi se samo pronio glas da dolazi Islamska država – mnogo teritorija
je tako osvojeno bez metka ispaljenog.
A druga publika su oni koji se na neki način identifikuju sa
Islamskom državom. To je poruka koja njima kaže – gledajte šta možemo uraditi
za našu stvar i pridružite nam se.
Ko su ti koji finansiraju Islamsku državu?
To je najteže pitanje, zapravo, u cijeloj ovoj priči. Obično
se kaže – slijedite trag novca i doći ćete do počinitelja, inspiratora,
organizatora itd. Međutim, ovdje je to dosta otežano. Iza tog projekta ne stoje
konkretne države. Nedavno je njemački ministar finansija dao izjavu kojom je
jednu zaljevsku državu apostrofirao kao mogućeg finansijera Islamske države, pa
je onda tu izjavu povukao jer je očito bila malo ishitrena i neodmjerena.
Države ne stoje, stoje bogati pojedinci koji za relativno
malo novca, za koji vjeruju da ga daju u humane svrhe i za ostvarenje uzvišenih
ciljeva, za vrlo malo novca, zapravo, kupuju vojnu snagu koja onda ide i
pokušava ostvariti tu ideologiju na licu mjesta. Ono što je, međutim, tu
problem jeste što se radi o globalnoj ideologiji i ova kampanja koja se sada
provodi, uglavnom iz vazduha i uz posredstvo kurdskih boraca na terenu, čak i
ako bude pozitivna u smislu vojne neutralizacije Islamske države, neće donijeti
ništa ukoliko se ne kontrira samoj toj ideologiji; ideologiji koja, dakle, nije samo vezana za
Irak i Siriju – to je ideologija koja postaje globalna. I to je, zapravo,
problem jer se na toj globalnoj ideologiji regrutiraju potencijalno i desetine
hiljada ljudi širom svijeta.
Šta zapravo Islamska država želi kao krajnji cilj i na koji
način Zapad globalno može da se suprotstavi njenoj globalnoj ideologiji?
Al Qaida je bila fokusirana na dva vrlo konkretna cilja:
postojao je takozvani bliži i takozvani dalji neprijatelj. Bliži neprijatelj su
bili sekularni režimi u muslimanskim zemljama, koje jeAl Qaida vidjela kao neprijateljske
i koje treba smaknuti, a postojao je dalji neprijatelj, SAD, koje su pomagale
te režime jer su oni praktično za SAD odrađivali neke stvari u regiji.
Međutim, Islamska država za cilj ima uspostavu teritorije i
to je ono što je ključno razlikuje od Al Quaide. Jedan od temeljnih strateških
dokumenata, koji je napisan 2004. godine, koji u prevodu sa arapskog glasi
„upravljanje zvjerstvima“ sugeriše zapravo grupi poput Islamske države da kroz
nasilje i zvjerstva uspostavi neku vrstu sigurnosnog vakuma na bilo kojoj
teritoriji, bilo gdje, i u trenutku kada se taj vakum uspostavi i kada se
sigurnost nekog područja potpuno uruši, da se onda infiltrira tu i da uspostavi
na jedan brutalan način pravedan red i mir, koji se temelji na njihovom
tumačenju šerijatskog prava.
Islamska država je tokom ljeta, kada je proglašen kalifat,
objavila jednu mapu priželjkivanog teritorija kalifata, koji uključuje ogromne
prostore u sjevernoj i srednjoj Africi, velike dijelove Bliskog Istoka,
Srednjeg istoka, današnje Rusije, Kavkaza, Balkana i zemlje EU, sve do Austrije
i do Španske. Dakle, to je jedan utopijski projekt, koji se, naravno, nikada
neće ostvariti, ali koji ljudima, koji u nekim dijelovima svijeta pate, koji se
osjećaju ugroženim, obespravljenima, marginaliziranim, frustriranim,
neprilagođenim, a razlog za takav osjećaj pripisuju svom identitetu, takva
jedna moćna sila, koja nastaje ta tom teritoriju, njima daje privid da se oni
zapravo bore i za njih i da se trebaju priključiti toj globalnoj sili, koja ide
za ispravljanjem svih nepravdi na svijetu.
Šta su pokretači tog radikalnog islamizma a među mladima na
Zapadnom Balkanu?
Mi, naravno, do rata u BiH takvih pokreta i ideja nismo
imali na nekakav vidljiv način. To ne znači da nije bilo izoliranih pojedinaca,
koji su na takav način mislili, ali okolnosti u svijetu nisu im pogodovale.
Neosporno je da su i ljudi i ideologija došli u Bosnu i Hercegovinu tokom rata,
da su se tu zadržali i nakon rata i da zapravo, ovo što danas viđamo, a to je
da određeni broj građana BiH odlazi, odnosno, odlazio je, u rat u Siriji i
Iraku, jeste zapravo neka vrsta ideološkog nasljeđa koje je ostavljeno ovdje
tokom rata, kroz djelovanje vojne formacije El Mudžahid i ideološke matrice
kojom je ona djelovala.
Međutim, mi imamo drugu generaciju dobrovoljaca koji odlaze
u rat u Siriju, a to su mladići od 18 ili 19 godina, koji, ja vjerujem, istinski
to doživljavaju kao neku vrstu svoje vjerske dužnosti i zbog toga odlaze.
Međutim, mislim da negdje duboko u podsvijesti tu postoji cijeli niz drugih
faktora. Gledao sam kako izgledaju kuće iz kojih ti mladići odlaze. Kada bi
neko poginuo, naši bi novinari najčešće odlazili na ta mjesta i razgovarali sa
roditeljima. To su najčešće neke kuće od cigle gdje imate samo drvenariju,
prozore i vrata i gdje jedva da imate krov. Do nekih od tih kuća jedva da vodi
bilo kakav zemljani put. Dakle, to su kuće iz kojih bi čovjek, bilo kada i bilo
gdje, nastojao što prije pobjeći u bilo šta drugo.
Naš je problem što u ovoj državi, a mislim da to vrijedi i
za ostatak zapadnog Balkana, postoji vrlo malo mogućnosti za samoostvarenje
mladih na neki normalan način.
U jednom intervju ste rekli da vehabizam nije sinonim za
islamski fanatizam i ekstremizam, da islam i islamizam nisu isto. Nemam utisak
da svi to ovde sasvim dobro razumiju.
Mi moramo ovdje, ne samo zbog elementarne političke
korektnosti, nego zbog suštine stvari, pokušati objasniti ponešto. Prije svega,
vrlo se često govori o islamskom terorizmu. To je po meni neprihvatljiv termin,
zato što postoji ogromna razlika između islama i islamizma. Islam je religija,
a islamizam je ideologija. To bi bilo kao da kažemo da su hršćanstvo i hršćanska
demokratija jedna te ista stvar, međutim – one to nisu.
Što se tiče selafizma ili vehabizma, tu takođe postoji jedno
stereotipno i predrasudno promišljanje i shvaćanje. Ne bih rekao da je ono
nužno iz zle namjere, nego se naprosto radi o komplikovanim stvarima, koje
ljudi iz judeo-hršćanske ili ateističke perspektive teže razumiju jer ne
poznaju islam. Vehabizam i selafizam su pojave koje nisu nove. Riječ je o
pokretu koji nije jedinstven, ne samo kod nas u regiji, nego nije jedinstven
nigdje u svijetu.
Radi se zapravo o ljudima koji vjeruju da je razlog zbog kog
su muslimani počeli zaostajati za ostalim dijelom svijeta i postajati njegovom
žrtvom to što su vremenom odstupili od temeljnih postulata islama i zbog toga
im se oni vraćaju. Oni žele da žive put prve tri generacije muslimana koji su
naslijedili poslanika Muhameda. Najveći dio tih ljudi je vrlo miroljubiv i nema
nikakvih nasilničkih pretenzija, niti se tako ponaša. Jedan dio tih ljudi
odobrava nasilje, jedan još manji se angažuje u nasilju, ali bilo bi vrlo
pogrešno etiketirati cijele grupe kao potencijalno nasilničke ili terorističke
samo zbog toga što mi ponekad nismo u stanju da razumijemo kompleksnost pitanja
o kojima se ovdje radi.
Kažete i sami da vojno rješenje nije rješenje, da se njime
ne može izaći iz ove priče. S obzirom da ovaj pokret postaje globalni izazov,
kakav bi trebalo da bude globalni odgovor Islamskoj državi?
Mislim da bi se morao naći neki način, ali ne mislim da može
postojati neki široki i globalni pristup. Moraće se raditi na tome,
individualno, svaka država za sebe. Mislim da dobrovoljaca u Iraku i Siriji ima
iz više od 80 zemalja, 3.000 Evropljana, 12.000 sve skupa stranih boraca je u
sastavu Islamske države. Dakle, dobar dio svijeta bi mogao imati problema sa
time.
Znam da države poput Danske ili Saudijske Arabije, Austrije,
Velike Britanije, razvijaju programe, ne za deradikalizaciju jer kad je neko
već u toj priči, radikalizovan, teško ga možete vratiti nazad. Treba se
pokušati razviti neka vrsta kontra-naracije. Uključuje se islamska zajednica,
socijalne službe, razgovaraju sa porodicama ljudi koji su otišli, razgovara se
sa ljudima koji još uvijek nisu otišli. Pokušava se objasniti ljudima o čemu se
tu radi.
Morala bi se naći i rješenja za neke druge probleme koji su
egzistencionalni, ekonomski, koji su i problemi drugih grupa, a ne samo ove zajednice iz koje se ljudi radikaliziraju
i odlaze u Siriju. Nažalost, nerijetko je diskurs iz kog se to posmatra da samo
muslimani u svijetu pate, a način interpretacije te patnje je takav da daje
krila ljudima koji pokušavaju sprovesti radikalizaciju.
izvor: RSE
