Razgovarao: Boris Maksimović
Sa njim smo pričali o mogućnostima napredovanja u
jednom takvom društvu, socijalnim strukturama stanovništva, ali i o
svakodnevnim stvarima kao što je problem opuštanja petkom naveče u društvu koje
ne gleda baš blagonaklono na alcohol.
Kako si stigao uopšte u
Ujedinjene Arapske Emirate?
Moj
brat je zaposlen ovdje u Dubaiju već nekih 4-5 godina. Moja potraga za poslom
ovdje je počela tako što sam došao kod brata na turističku vizu, koju možeš
dobiti na 60 dana maksimalno. Sjeo sam za računar, spremio biografiju i
pretražio sve moguće i nemoguće sajtove dostupne za traženje posla. Bilo je tu
svega, javljao sam se da budem nastavnik, sekretarica, da otvaram vrata gostima
prestižnih hotela, u osnovi bilo šta. Imao sam neku ludu sreću da me jedna
škola jezika iz Abu Dabija pozove na razgovor za posao. Kako sam imao iskustva
u svemu onome što su tada tražili od mene na razgovoru, poput priprema đaka za
svakojake međunarodne sertifikate, obuku iz poslovnog engleskog i slične
nastavne procese, bili su zadovoljni pokazanim. Ponudili su mi platu koja je za
naše uslove zastrašujuća za jednog nastavnika jezika, a koja, s druge strane,
ovdje i nije nešto, ali je opet dovoljno da preživiš uz sve troškove.
Kakav ti je svakodnevni
život, dosađuješ li se, kako se socijalizuješ, ima li naših ljudi s kojima
možeš dijeliti pečalbarske muke ili ti oni i ne trebaju?
Svakodnevni
život mi je jedan dugački niz putovanja na posao, predavanja i spavanja. Kako
rekoh, i dalje živim kod brata u Dubaiju, i putujem svaki dan za Abu Dabi. Iz
nekog razloga jedini način da se dođe iz jednog grada u drugi, ukoliko nemaš
svoj automobil, je autobusom, putešestvije od dugih sat i po u jednom pravcu.
Problem je u tome što autobusi idu "jedan na sat", dakle svakih sat
vremena ide autobus koji primi nekih pedeset putnika a na stanici zna čekati i
po stotinu ljudi. Da bi uhvatio mjesto moram doći i pola sata prije polaska
autobusa, tako da umjesto sat i po, gubim dva sata na put u jednom pravcu.
Postoje planovi da naprave prugu između gradova, i još uvijek se teško
navikavam na to da se svi ti planovi zaista i ostvare, svaki put, i (uglavnom)
na vrijeme. Problem je u trenutnom stanju: te pruge i dalje nema. Druga opcija su
ilegalni "taksiji", ljudi, uglavnom Indusi, koji pocijepanim
Korolama, Kamrijima i Sanijima prebace za tek nešto veću paru direktno autom,
pa onda stignem daleko brže do posla.
Arapi slave Dan državnosti
Ovdje
je vikend petkom i subotom, nedelja je radna. Kada dočekam vikend uglavnom ga
prespavam, izvisim za računarom ili odem u istraživanje Dubaija. Naših ljudi je
ovdje jako puno, i to su uglavnom medicinski radnici, inženjeri i kompjuteraši.
U strukama su jake plate i lako se dobija posao ukoliko je engleski jezik na
zavidnom nivou i, naravno, ako je CV podebeo. Moj brat živi u naselju koje je
prvenstveno namijenjeno za strance, tako da je u samom komšiluku puno naših
ljudi. Samo u krugu od 100m živi jedno desetak ljudi mahom iz Srbije. Sve njih
su brat i snaha, što je i logično, upoznali preko kafane: u naselju je kafić,
tipa Starbaksa, sa baštom, gdje u svako doba dana ili noći kada sjedneš na kafu
možeš čuti bar jednu osobu da priča srpski. Stare navike teško umiru izgleda.
Rekao si da oni ne piju, ali
da se kljukaju tabletama. I generalno, kakva je kultura izlazaka u Dubaiju,
može li čovjek da se fino „opusti“ krajem radne sedmice?
Po
Kuranu alkohol je strogo zabranjen svima. Koliki je značaj religije u
svakodnevnom životu ovdje najbolje vjerovatno govori podatak da je religijsko
učenje obavezan školiski predmet, nekad i na svim nivoima obrazovanja. Jako je
teško raspetljati tradiciju i religiju, baš kao i kod nas, pa se često neki
tradicionalni običaj iz daleka tumači kao religijski stav, što nije baš tako.
Najbolji pokazatelj ovoga je njihov odnos prema alkoholu. Alkohol je zabranjen,
ali u Kuranu ne piše ništa o drogama, tako da se mlađe generacije drogiraju,
puno. Naravno da se ne treba generalizovati, ali iz kontakta koji sam imao sa
njima kroz svoje učenike, to je nešto o čemu se ne priča, ali nešto što se zna.
Kazne su strašne, kao što je i za očekivati za bilo kakvu upotrebu,
posjedovanje, ili još gore, proizvodnju opijata. Mlađi naraštaji prolaze kroz
značajne kulturne promjene pod uticajem velikog broja stranaca kojima su
okruženi od malih nogu, medija, filmova i sličnih proizvoda zapadne kulture,
tako da su i stavovi mlađih naraštaja sve opušteniji u odnosu na prošle
generacije. To je promjena koje se starije generacije užasavaju, pa rade sve
što mogu, opet kroz tradicionalno i religijsko učenje da to promjene, pored
stalnog pooštravanja zakona zemlje. Tako na primjer, stranci sa opijatima
bivaju zatvarani pa deportovani po automatizmu, dok domaće stanovništvo odmah
ide na svakakve klinike za odvikavanje.
Božić u Dubaiju
Opuštanje,
kao i svuda, košta, ali vjerovatno malo gdje košta koliko i ovdje. Dubai je
grad u potpunosti prilagođen strancima, tako da je mnogo klubova, plažnih
barova i sličnih mjesta gdje se može izaći, popiti, zagalamiti. Opet, šerijat
je sveprisutan. Iako je strancima dopušteno da uživaju u alkoholu, kazne su
drakonske za bilo kakav eksces koji bi mogao proizaći zbog negativnog uticaja
alkohola. Tako recimo vozači koji imaju tu nesreću da se potvrdi da voze pod
uticajem alkohola, rizikuju zatvorsku i zastrašujuću novčanu kaznu, pored i
mogućnosti deportacije. Taksi je, srećom, jeftin. Alkohol je skup, skup je kada
se kupuje u posebnim diskontima pića, a izuzetno je skup kada se kupuje u
klubovima: za cijenu jednog točenog piva u klubu u Banjaluci popijemo gajbu
piva.
Alternativa
su kućne varijante, gdje se alkohol pokupuje po daleko prihvatljivijoj cijeni,
ili se ispija rakija bez koje se ne dolazi ovamo: svaki putnik ima pravo da
ponese flašu alkohola, niko ništa ne pita na aerodromima.
Šta ti najviše nedostaje
odavde?
Društvo,
kafana, porodica, pas, bez nekog posebnog reda. Mislim da je deset dana do
dvije sedmice na svakih šest mjeseci najbolja mjera za doći kući i odvrnuti
ventile uz rijeku piva i koljenica. Takvi socijalni momenti su ovdje skupi, i
nezadovoljavajući jer mi nedostaje moja ekipa ljudi uz koje se osjećam dobro.
Šta je, s druge strane, ono
što ti se najviše sviđa u Emiratima?
Plata.
Šalim se, može biti i bolja.
Mnogo
je stvari koje mi se sviđaju. Sviđa mi se socijalni momenat (dostupan samo
domicilnom stanovništvu). Sve im je besplatno, kada se vjenčaju dobijaju kuću
na račun države, imanje. Školovanje je plaćeno, liječenje je plaćeno, posao im
je zagarantovan i dobijaju svaku moguću pomoć od države.
Iako
im je kraljevska porodica izuzetno bogata, narod ih obožava. Sviđa mi se koji
ponos i koju ljubav imaju prema svojoj državi i svojim vođama. Zastave su
posvuda, slike vladara na ogromnim bilbordima pored puta. Šeik ima svoje radno
vrijeme tokom kojeg bilo ko može doći da mu, ili njegovim pomoćnicima, ispriča
bilo koji problem koji ima i moli za pomoć. Rijetko ko se vrati razočaran.
Domicilnih Arapa je ovdje jako malo, ali su svi cijenjeni, drže se skupa i
čuvani su od strane države, što je meni zaista nešto izuzetno. Recimo, ukoliko
se neko vjenča s nekim ko dolazi izvan Emirata, on (ili ona) gubi sva prava od
države osim pasoša. Ovaj primjer samo pokazuje nivo fokusiranosti čitavog
društva na dobrobit države, po svaku cijenu. Za takav stav osjećam samo
strahopoštovanje.
Kolike su šanse za
napredovanje u jednom takvom društvu?
Šanse
su jako dobre. Poslovni i industrijski sektor je izuzetno jak, preduzeća je
mnogo i uvijek imaš neki izbor. Ovdje je jako bitno koliko imaš godina iskustva
UNUTAR Emirata, te je pronaći posao sve lakše, što više vremena provedeš ovdje.
Poznavanje engleskog jezika je ključno, naravno, dok je poznavanje arapskog
jezika od značajne pomoći. U početku se isplati upornost, kasnije postaješ sve
traženija roba što više iskustva skupiš.
Upoznao
sam mnogo ljudi sa sličnom pričom: dobiju posao u prodavnici, prodaju, recimo,
veš. Pozdravljaš ljude, osmjehuješ se, radiš i po deset sati dnevno, stojiš
čitav dan. Oni pipaju majice, razmotavaju, ti se smješkaš, motaš ih ponovo i
slažeš. Radiš inverture, ostaješ nekad i do kasno. Pokažeš se na poslu, naučiš
kako šta funkcioniše, šefovi te primjete, nakon godinu dana postaneš šef tima,
pošalju te na obuku ovdje, pa ondje, pa postaneš šef radnje, pa postaneš šef
poslovnice, pa šef ovoga, pa šef onoga. Kod njih postoji takav način, koji je
kod nas mrtav već dvadeset godina, neko zaista cijeni tvoj trud, rad i
zalaganje. Samo je strpljenje i trud bitan.
Sad je zima. Kolike su
temperature kod vas i kako se nosite s njima?
Najteži
aspekt života ovdje, što se mene tiče. Ljeti je nepodnošljivo, bude i po
pedeset stepeni. Sad je odlično, ugodnih 25 stepeni svaki dan, može se spavati
sa otvorenim prozorima, balkonima. I dalje šetam u kratkim rukavima, osim kada
idem na posao, ipak se pravim ozbiljan pa sam ukravatan.
Život
je nezamisliv bez klima uređaja. Stanovi su klimatizovani, hodnici u zgradama
su klimatizovani, automobili su klimatizovani, javni prevoz je klimatizovan,
autobuske stanice su zatvorene klimatizovane prostorije, voda u bazenu je
klimatizovana. To mi je užasno smetalo kada sam došao ovdje jer ne volim klima
uređaje, a ovdje se ne mogu izbjeći. Zapanjujuće mi je što znaju spuštati
temperaturu na petnaest stepeni, iako je vani četrdeset i pet, što je po meni
suludo. Kakvo stanje zna biti vani najbolje govori to što sam prije dolaska
ovdje kupio kvalitetne poslovne cipele u Alpini, kojima su se đonovi odlijepili
od temperature zbog hodanja po vrućem asfaltu.
I
more je vruće. U Zaljevu se voda sporo kreće, pa se i ona značajno ugrije
ljeti. Jednom smo otišli da se okupamo, vani milion stepeni, hodam po onom
pijesku i jedva čekam da uskočim u vodu. Uđem u more i ostanem zapanjen: voda
je vrela. Osjećao sam se kao da sam skočio u supu, sve oko mene slano, vruće a
ja plutam kao kakav komad zbunjenog mesa. Izađem vani, vratim se na vreo
pijesak, i sjetim se Vrbasa u kojem sam se prilično uspješno hladio prije jedva
sedam dana.
Koliki je procenat
dijabetesa kod njih? To mi je bilo nepojmljivo kad si rekao, a baš mi nekako
zanimljivo oslikava društveni progres.
Kao
što sam već pomenuo društvene promjene do kojih dolazi posredstvom zapadnih
kultura, tako je došlo i do prehrambenih pa i bioloških, životnih promjena.
Tradicionalno, Emiraćani su nomadsko društvo koje je naseljavalo svega par
mjesta u priobalnom području i oko par oaza. Hranili su se ribom i datulama,
kamiljim mlijekom i sirom. Dolaskom novca kroz prodaju nafte, a samim tim i
čitave rijeke stranaca, društvo je prošlo kroz ogromnu promjenu u jako kratkom
vremenu, te im je preko noći postao dostupan MekDonalds, Kokakola i slične blagodeti
savremenog doba, kojim je, posebno starijoj generaciji, bilo izuzetno teško da
se odupru. Jako teško su podnijeli sav šećer koji im je postao dostupan, tako
da je dijabetes postao značajan ubica u njihovom društvu. Mlađe generacije sada
lakše odolijevaju jer je i takva, prehrambena edukacija postala dio obaveznog
nastavnog procesa. Svi se bave nekim sportom, jer ne dobijaju dovoljno fizičke
aktivnosti, kako zbog vrućina, kako zbog prilagođenosti života u automobilu.
