Lejla je bila članica organizacionog odbora Prve bh. povorke ponosa u Sarajevu, te će biti jedna od učesnica ovogodišnjeg Festivala #SlobodaNarodu
Kako je biti LGBTIQ osoba u Sarajevu?
Huremović: Biti LGBTIQ osoba bilo gdje u BiH nije jednostavno, jer nažalost još uvijek živimo u homofobnom društvu punom predrasuda prema LGBTIQ osobama. Iako se čini da je Sarajevo malo otvorenije, to u našoj svakodnevici ništa ne znači, jer se ne osjećamo sigurno na ulicama Sarajeva, pa tako ni drugih gradova, a sa druge strane nerijetko u svojim domovima dobijamo nerazumijevanje i izostanak podrške. LGBTIQ osobe nigdje u cijeloj BiH nemaju sigurna javna mjesta, što onemogućava socijalizaciju i pristup javnom prostoru jednako. Zbog toga je važno raditi na konkretnom suzbijanju predrasuda i dirskiminacije koje postoje među našim sugrađanima/kama, kako bi se otvarali prostori u kojima će LGBTIQ osobe moći živjeti svoje autentične živote, rasterećeni od straha zbog potencijalnog nasilja.
Molimo Vas da nam kažete koje su sistemske i zakonske prepreke koje LGBTIQ populaciju u BiH diskriminišu?
Huremović: Prije svega, mislim da je važno spomenuti da još uvijek postoji mnogo predrasuda među uposlenicima/ama javnih institucija koje rade u institucijama koje bi trebale biti zadužene za rad na poboljšanju prava LGBTIQ osoba. Zbog toga i inicijative koje postoje, a vezane su za poboljšanje položaja LGBTIQ osoba ne bivaju sprovedene u praksi. Kada govorimo o zakonskim preprekama. LGBTIQ još uvijek zakonski nisu jednake sa ostalim osobama u društvu. Ne postoji zakon o istospolnom partnerstvu koji bi zaštitio istospolne partnere/ice u ostvarenju osnovnih prava, kao što je bračni i porodični život koji donosi niz olakšica za život. Nepostojanje zakona o rodnom identitetu onemogućava trans osobama da u svojoj državi prolaze tranziciju, te su mnoge od njih prinuđene ili čekati ili ići u Srbiju i Hrvatsku, što je ogroman finansijski teret. Pored ovih zakona, potrebno je donijeti niz politika i uključiti prava LGBTIQ osoba u akcione planove na svim nivoima, te proaktivno raditi na poboljšanju statusa života LGBTIQ osoba u našem društvu. Svi dosadašnji pokušaji rada kroz akcione planove nisu pokazali promjenu, što znači da su potrebni novi pristupi i proaktivniji i zainteresovaniji rad institiucija koje te planove provode u praksi.
Kada govorimo o LGBTIQ zajednici u BiH, često se stvara slika o monolitnoj grupi ljudi koja ima jasne ciljeve i planove. Da li je to baš tako?
Huremović: LGBTIQ zajednica, kao i svaka druga zajednica ljudi nije, niti može biti monolitna. Svaka osoba ima svoje interese i težnje, ali ono oko čega će se svaka LGBTIQ osoba složiti jeste neophodnost promjena, zaštita od nasilja i želja za podrškom, kako od porodice i prijatelja, tako i od šire zajednice. I to je nešto što nije upitno. Naravno da će uvijek postojati različita mišljenja, ali u konačnici svako od nas samo želi da živi slobodno svoje identitete bez da mora da kalkuliše kojom ulicom ide, kako se kreće, koliko glasno priča i s kim i kako hoda. To je užasan teret na psihičko stanje svake osobe i to je nešto što moramo brže mijenjati, jer naši životi svakodnevno trpe i osjećaju posljedice.
Bićemo slobodni da ustvrdimo da se homofobom ne rađa, već postaje. Po Vašem mišljenju koji su to faktori koji utiču na kreiranje homofobnih stavova i u kojoj mjeri?
Huremović: Vjerujem da je veliki problem u samom obrazovanju, jer je ono to koje odgaja i dovodi do promjene. Naše porodice i društvo su poprilično zatrovani predrasudama i neznanjem, i ključ jeste u obrazovanju. U školama ne postoji nikakav seksualni odgoj, pa se tako i ne priča o seksualnim orijentacijama, a nerijetko susrećemo da su LGBTIQ osobe kroz sadržaj u udžbenicima pogrešno interpretirane ili stavljene u kategoriju bolesti. Ovo su ozbiljni problemi koji samo produbljuju predrasude i netrpeljivost. Dalje, postoji veliki broj nastavnika/ca i profesora/ica koji su homofobni i koji šire predrasude i mržnju a tome su mnoge LGBTIQ osobe svjedočile. Dalje, mediji igraju ogromnu ulogu u edukaciji društva i potrebno je da dublje i konstekstualizirano izvještavaju o pravima i životima LGBTIQ osoba, jer dosadašnja praksa kaže da kada se izvještava o LGBTIQ osobama, onda se njihov identitet izvlaći kao jedini, a niti o jednoj osobi ne možemo steći pravu sliku ako budemo govorili samo o jednom njenom aspektu.
Ako želimo da bolje razumijemo LGBTIQ osobe i ono kroz šta oni prolaze, koje filmove ili knjige biste nam preporučili?
Huremović: Postoji dosta filmova, serija i knjiga koje su odlične i koje ne govore stereotipno o LGBTIQ osobama, često postoje recenzije i preporuke na portalu lgbti.ba. Jedan od filmova koji je mene oduševio jeste ”Pride” iz 2014. godine, koji govori o ujedinjenju rudara i LGBTIQ osoba u Engleskoj, urađen po istinitom događaju. ”Sex education” je jedna mnogo dobra serija koja govori šire o identitetima. A preporučujem svakako roman Lamije Begagić ”U zoni”, kao i mnoge njene kolumne koje govore o porodici, prihvatanju i LGBTIQ osobama, te knjige ”Naranče nisu jedino voće” autorice Jeanette Winterson i ”Anđeo historije” autora Brune Arpaia.
Željo ili Sarajevo?
Huremović: Jednom davno sam imala priliku sjediti sa pet navijača Želje, satima smo pričali o LGBTIQ osobama, o mom životu, o njihovim predrasudama zasnovanim na neznanju i na onom „kako većina, tako i ja“. Od početnih izjava da bi nas sve pobili sam na kraju dobila zagrljaje, razumijevanje i zabrinutost kako to da do sad nisam otišla iz države, već ostajem uprkos tome što bi me neko ubio. Dakle, i jedni i drugi, jer ja ipak vjerujem da se predrasude mogu razbijati, samo nas ljudi moraju početi upoznavati, i zato je Povorka ponosa važna, jer je to jedinstvena prilika da se izađe, a svaki naš izlazak nas dodatno ohrabri da se nekome „autujemo“, pa tako i razbijemo predrasude.
Izvor: slobodanarodu.ba
