autro: Frontal
Kakva su dosadašnja iskustva u transplataciji na Kliničkom
centru Banja Luka?
Od juna 2010. godine do sada je urađeno 11 transplatacija bubrega
u KC Banja Luka. Radili smo zajedno sa timom, i još uvijek radimo, sa Vojno-medicinske
akademije Beograd. Svaka je dobro prošla i uspješna i za primaoce i dvaoce. Od
tih 11 bila je jedna predijalizna transplatacija, znači pacijant još nije bio
na dijalizi, dok ostali jesu. Ovo je prvi korak u transplatacionom programu
Kličničkog centra, ali vrlo važan, i ovi dobri prvi rezultati su podstrijek za
dalje planove.
Pored toga što je nefrologija,
pripremajući se za ovo napravila vidan pomak naprijed u svom radu, kao i
laboratorijska dijagnostika, samim započinjanjem transplataciji nameće se
pitanje i o kadaveričnoj transplantaciji (sa preminulogh
donora prim. auto.). To je jeste krupan zalogaj, ali se o njemu treba razmišljati.
Otežavajuće okolnosti nam je ekonomsko
stanje uopšte u društvu. Usvojen je Zakon o transplataciji u NS RS, što je
važan korak, to su prenesena najvećim
dijelom iskustva iz okruženja, dobrim dijelom iz Republike Srbije. Međutim, ima
tu još koraka koji se moraju uraditi. Mi nemamo tipizaciju tkiva u KC Banja
Luka, odnosno u RS, radi se na tome da to bude u Zavodu za transfuziju, zatim
isto tako treba da počnu da rade koordinatori za transplataciju bolnica u RS, i
da to zaživi. Takođe da se formira lista čekanja i ažurira, mi sad imamo preko
20 pacijenata koji su obrađeni kao primaoci za transplataciju, ali jednostvano stvari treba da se srede i da danas
sutra možemo nekog od njih pozvati da ako bude moždana smrt i porodica da svoj
pristanak.
Da li je planiran sistem donorskih kartica?
Što se tiče same kadaverične transplantacije koliko
znam u Federaciji je urađen mali broj, koji svakako treba podržati. U dilemi
smo mi u RS da li ići uopšte na donorske kartice, jer u svijetu se taj sistem
napušta, nego se radije informiše javnost i koordinatori za transplataciju u
slučaju moždane smrti nekog od članova porodice razgovaraju. I kad neko potpiše
donorsku karticu da će nakon smrti biti donor organa, opet se mora razgovarati sa porodicom tako da
se ta praksa i u nekim najuspješnijim
zemljama Slovenija, Hrvatska mijenjaju.
Koliko je rizično utvrđivanje moždane smrti?
Tu treba biti precizan. Mora se voditi
računa da bude tim koji stvarno primjenjuje sve ono što je predviđeno, i u tom
slučaju nema problema, ako se radi po pravilima struke i po zakonu, onda smo
pokriveni i zakonski i životno. Jedan od načina zaštite od nekih mogućih
zloupotreba je da oni koji utvrđuju moždanu smrt nisu članovi tima za
transplataciju, da ne bi došlo do neke vrste sukoba interesa itd. Dosada koliko
znam, na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo na ovom području ni tragova
sumnje niti išta slično. I kod žive transplatacije, u slučajevima srodnika, a mi
smo dosta sa time radili brat, sestra i sl., svi su oni prolazili kroz etički
komitet u kojem sjedi i pravnik i sveštenik i medicinska sestra i ljekar itd. I
to je neka vrsta zaštite od neke vrste zloupotrebe.
Koliko traju predpripremni postupci i koji su osnovni koraci za
transplataciju?
U dosadašnjoj praksi žive
transplatacije prvo se uradi trijaža pacijenata, obično koji je već na
dijalizi, pregleda se detaljno da li bi mogao biti potencijani primaoc, da nema
stanja koji bi bili kontradiktorni transplataciji. Ne smije da ima akutnu
bolest, tumor, psihijatrijsko oboljenje i dr. Onda se pregleda detaljno i
mogući davaoc iz porodice, preliminarno i nakon toga se radi tipizacija tkiva i
krvne grupe, jer ako nema slaganja ne može se izvoditi transplatacija. I nakon
toga se pristupa samoj transplataciji. Do sada je to išlo dosta brzo, od odluke
da se ide na transplataciju pa do same operacije prođe nekih 4-5 mjeseci. To
nije dug period. Nekad zbog nekih nalaza moramo čekati, što se mora
ispoštovati.
Ima situacija iako uradimo sve te
pripreme, najprije zasjeda naš Tim za transplataciju. A onda uradimo
videokonferenciju sa ljekarima iz Beograda, putem Skypa. Mi na ekranu postavimo
svoje, oni svoje nalaze da ne moramo putovati, i tako održimo sastanak tima i
dogovorimo sve što treba. Bilo je slučajeva kad su pacijenti i odbijeni za
transplataciju.
Koliko dugo će se zahvati izvoditi uz pomoć ljekara iz Srbije?
Naši anesteziolozi sada već sami vode
sve te operacije, hirurški dio tima već dobar dio radi sam uz neke određene konsultacije,
ja se nadam da će kroz slijedeću godinu dana moći bez pomoći izvesti. Primjera
VMA je bila kuća-mentor i za Klinički centar u Nišu, i oni su uradili 30
operacija. Neko njihovo mišljenje je da smo mi i bolji od njih, da nećemo
morati čekati taj broj operacija za samostalnost. Ali u svakom slučaju taj
hirurški dio posla je bitan, i mora se proći jedan broj operacija da bi bio
sposoban za to. Potrebno je jedno opšte hirurško znanje, a onda i specifično
ovo koje se odnosi na transplataciju. Za sada ide to dobrim smjerom.
Da li postoje izgledi, planovi za transplatacije drugih organa?
Ako govorimo o kadaveričnoj transplantaciji bila
bi velika šteta da KC BL ne razmišlja i ne ide u smjeru transplatacije jetre. Lično mislim da treba gledati iskustva onih koji su
uspješni. I od one zemlje u kojoj se nešto pokazalo uspješnim najbolje je prekopirati
sistem u cjelini. Rad u transplataciji
je nešto što zahtijeva od čovjeka praktično dostupnost 24h, i cijeli tim. Mora
se razmišljati, po uzoru na Hrvatsku, da se ti ljudi stimulišu da rade taj
posao. Ući u to, nikome nije prijatno, jer to je jedna obaveza koja nema kraja.
Zbog toga ljudi razmišljaju da li ući u sve to i da li da krenu tim putem. Po
ovome kako danas stvari stoje jednostavnije je raditi kao hirurg i manje
operacije i više njih, nego ući u ovakvu situaciju koje su neizvjesne, velika
je obaveza i u slučajevima komplikacija, i nema puno transplatacionih hirurga. Ja
se nadam da će i naše ministarstvo i rukovodstvo KC Banja Luka shvatiti gdje je
problem, mi ćemo ih usmjeriti da nađemo
zajedničko rješenje. Jer zaista transplataciona hirurgija predstavlja dokaz
zrelosti jednog zdravstvenog sistema, jer je to vrhunska medicina. Druga stvar
u slučaju transplatacije bubrega je da ona ima ne male ekonomske efekte. Deset
transplatacija bubrega čime pacijenti nisu više na dijalizi donosi velike
uštede. I treća stvar koja se manje spominje, jeste da mi koji se bavimo transplatacijom
djelujemo u vremenu egoizma, jedne borbe za vlast, novac, moralnog pada, a mi
animiramo članove porodice da budu donori za svoje najbliže. Da budu u slučaju
nesreće donori organa za druge itd. i radimo jednu stvar koja predstavlja neki oblik moralne obnove društva, da se kod
ljudi probudi onaj osjećaj za drugog, a koji čini mi se vrlo izgubio. Vrlo malo
razmišljamo da mi možemo doći u situaciju da sutra nama treba bubreg ili naki
drugi organ. Slično misionarskom radu.
Da li ste imali upita davaoca za doniranjem?
Bilo je pacijenata koji su zvali da
budu donori bubrega, nekome kome treba za života. Nije da nema interesa. Dobar
primjer je Srbija koja ima u večernjim vijestima svake nedjelje na prvom programu RTS minute posvećene
transplataciji organa i onda se ljudima provuče kroz uši da to postoji, da se
to radi. Kod nas je to još uvijek slabo, i mislim da je svijest stanovništva
još uvijek mala. Ubijeđen sam da kad bi se uključile i javne ličnosti,
sveštenstvo i dr. da bi pomoglo da se ide u boljem smjeru, i da se podigne
moral u društvu.
