autor: Frontal
Koliko dugo su nastajala djela
za izložbu "Pokreti", kojom tehnikom si se koristila?
Djela iz ciklusa “Pokreti“ su
nastala u periodu zadnje dvije-tri godine. Proces i početna inspiracija
započela je tokom magistarskih studija scenografije u Brnu, a nastavila se
dolaskom u Banjaluku. Zapravo, baš taj prelazak sa slikarstva na scenografiju,
upoznavanje novih umjetničkih oblasti i kretanje od slike, ka prostoru, je
negdje uslovilo i drugačija promišljanja o slici. Postale su donekle spontanije
i nije više postojala tolika potreba da imam realni model, motiv, već sam poželjela
da oslobodim ruku i misli. Da mogu pisati i slikati spontanije. Zbog nekih
realnih uslova, pošto radim u stanu, tehnika je akril na platnu, koji ne
zahtjeva sušenje kao ulje i omogućava brži rad i slobodnije istraživanje poteza.
Nemam strpljenja da čekam. Takođe i kombinovana tehnika na papiru mi je bliska
jer sam se na Akademiji duži period bavila kolažom i kombinovanjem tehnika.
Šta je osnovna ideja vodilja
za samu izložbu i koliko ima treme pred njeno otvaranje?
Treme ima utoliko što nisam
neki duži period izlagala samostalno i ovo su sve radovi koje nisu bili nigdje
izlagani. U ovoj formi slike, rada i nekih pjesama pored njih, gdje sam
pokušala da spojim riječ i likovni izraz, odnosno da posmatraču ipak pružim
neku asocijaciju, mogućnost da „domašta“ sebi priču. Ideja kojom sam se vodila
je da se moj unutrašnji pokret, odnosno potreba da nešto kažem o svijetu oko
sebe i o stvarima koje me dotiču, ispolji na način na koji ja umijem. Bitne su
mi likovne vrijednosti, forma, pokret, kontrast, boja, ali više kao zapis nečeg
misaonog i procesa koji se završi u slici, a započne ko zna koliko prije.
Jednostavno vizuelne slike, prenesene iz mojih misli na papir – slikarski ili
poetski.
Pored slikarstva Nevena je kao scenograf bila angažovana na predstavama
Banjalučkog Studentskog pozorišta, Gradskog pozorišta Jazavac i Narodnog
pozorišta Republike Srpske. Pisanjem poezije se bavi od osnovne škole i
dobitnik je nagrade „Ljupko Račić“ za najbolju prvu knjigu poezije, „Sunčeva
djeca“, objavljena 2008. godine, u izdanju Glasa Srpske Banjaluka. Povremeno
sarađuje kao predavač iz oblasti dizajna na Komunikološkom koledžu Banjaluka.
Članica udruženja umjetnica „UMA“.
Tvoja očekivanja od izložbe?
Voljela bih da ljudi koji posjete izložbu mogu na neki
način da osjete radove. Možda im se neće dopasti ili hoće, ali bi mi bilo drago
da ipak proizvedu neke impulse kod ljudi. Jer to je jedino bitno, da posmatrač
aktivno učestvuje u vašoj priči.
Kako ocjenjuješ položaj mladog
umjetnika/čovjeka ovdje i sada?
Ovdje i sada je kod nas već
dugo nikako i bezizlazno. Kada to kažem, ne želim da opet zvučim kao još jedan
kliše – mlad čovjek koji samo kuka, ne, naprotiv, mislim da je nama već to
postalo normalno i da sad samo tražimo načine kako da to negativno pretvorimo u
nešto pozitivno i kreativno. Npr., ako nemate dovoljno sredstava da realizujete
svoju ideju, sad mislim na umjetnost, sigurna sam da će vas takve prilike/neprilike učiniti još kreativnijim, domišljatijim i požrtvovanijim da ostvarite
svoju ideju po svaku cijenu. Međutim, kad malo zaboravim na tu umjetnost, puno
ljudi ovdje i mlađih i starijih nemaju šta da jedu i ponekad mi se čini da je
uopšte nedolično pričati o umjetnosti. Voljela bih da nije tako. Mladi ljudi,
ako imaju priliku, a nemaju posao ovdje, traže mogućnosti negdje dalje i mislim
da ih zbog toga ne treba osuđivati. Mislim da sve zahtjeva puno truda i vjere,
prvenstveno u sebe, a isto tako iskrenost u onom čime se bavite.
Gdje sebe vidiš kroz narednih
deset godina?
Za narednih deset godina…To
je teško pitanje, jer živeći na ovim prostorima, a i mislim bilo gdje trenutno,
budućnost nam je svima neizvjesna. Smatram da je pametnije uživati u malim
stvarima svakodonevno i biti zbog njih ispunjen, a truditi se da svoje male i
velike snove gradimo postepeno i da težimo da ih ostvarimo. Voljela bih
naravno, da taj moj put bude vezan za umjetnost, pozorišnu, likovnu i da tu
negdje imam priliku da radim i napredujem, a ono što mi je najbitnije je da i
za deset godina budem okružena dragim osobama koje volim i koje su uz mene.
Kada bi ti se pružila prilika
da ideš u neki od svjetskih centara umjetnosti da li bi otišla?
Da, otišla bih bez razmišljanja.
Na kratak period sigurno. A za neki
duži, to bi vjerovatno zavisilo od toga šta je u pitanju, da li školovanje, neki
posao ili sl. Mislim da uvijek treba iskoristiti priliku, ako imate negdje da odete
i vidite kako se živi u nekom drugačijem podneblju, jer vas to samo obogaćuje.
Čime god da se bavite, a posebno ako je to umjetnost u pitanju, morate negdje
da proširite svoje poglede i da naučite nešto novo. Mislim da neki gradovi sa
zanimljivom kulturom to sigurno pružaju.
