Gospodine Picula, dobili ste, zajedno s delegacijom, težak
zadatak – da pokušate pomoći Bosni i Hercegovini i Kosovu, kao jedinim u
regionu bez kandidatskog statusa.
Tačno je da se od
devet zemalja koje se nalaze u ‘čekaonici’ da uđu u članstvo EU Bosna i
Hercegovina i Kosovo nalaze negdje pri dnu te ljestvice. Sigurno da bi u idućih
pet godina, ili četiri, ovisno koliko koja ima mandat, trebalo učiniti puno
toga da se ‘odlijepe’ od statusa quo, i da se barem ove najveće kontroverze,
koje primjećuje i povjerenik za proširenje Füle u svom zadnjem izvještaju,
nekako razriješe. Treba jačati vladavinu prava, treba ojačati kapacitete
državne uprave i administracije za provođenje reformi, i nešto što je sigurno pretekst
za zdraviju političku klimu – a to je bolja monetarna i ekonomska situacija.
Mislim da će se sljedeće godine veća pažnja posvećivati nekim fiskalnim
smjernicama prema zemljama kandidatkinjama, a ne isključivo političkim
kriterijima.
Koliko bi ubrzanje
evropskog puta, upravo Bosne i Hercegovine i Kosova, bilo značajno za
stabilnost i mir u cijelom regionu?
U svakom slučaju značajno. Ono što sam nekoliko puta istakao
i u raspravama ovdje u Evropskom parlamentu, to ću ponoviti gdje god bude
trebalo: pored standardnog seta kriterija koji su sada jako zaoštreni za zemlje
kandidatkinje, postoji još jedna dimenzija koja dobiva na težini u posljednje
vrijeme, to su sigurnosni aspekti. Zapadni Balkan je po mnogo čemu, ne samo
zemljopisno, na pola puta između aktualne krize na istoku Evrope, sukob u
istočnoj Ukrajini, u koji je uvučena svakako i EU i Rusija, ali i ovo što se
događa na Bliskom Istoku. Bezbjednosni aspekti sigurno ne mogu biti zanemareni
kada se govori o situaciji sa zemljama kandidatkinjama na Balkanu, jer ukoliko
Evropa neće pomoći da se demokratija i ekonomija u tom dijelu konsolidišu,
sigurno će se i bezbjednosna pitanja kad-tad otvoriti – a znamo kako je to kad
se na Balkanu otvore bezbjednosna pitanja. Nije dobro.
Da li već sada možete govoriti o planu, odnosno ključnim
potezima u saradnji i pomoći BiH i Kosovu, jer – očigledno je na primjeru BiH,
da EU nije uložila dovoljno kako bi pokrenula reforme u ovoj zemlji?
To je stvar
percepcije. Po mom mišljenju, Evropska unija, bar zadnjih godinu dana, pokušala
je posredovati između onih koji su i izabrani da mijenjaju na bolje u Bosni i
Hercegovini, to su predstavnici ili predsjednici političkih stranaka, pa u tome
nije uspjela. Generalno,
mislim da nije toliko problem u Evropskoj uniji već u Bosni i Hercegovini. Ako
treba nekoga mijenjati, treba ipak puno više promijeniti situaciju u Bosni i
Hercegovini, a ne toliko u Evropskoj uniji. Utoliko ću, kao predstavnik
Evropskog parlamenta, sugerirati najbolju praksu, ono što je dalo rezultat u
nekim drugim zemljama, kako bi i Bosna i Hercegovina napravila jedan ključni
iskorak, kojeg bi slijedile i potrebne reforme. Samo da napomenem: i Hrvatska,
koja je dugo pregovarala o članstvu s Evropskom unijom, nije ostvarila onaj ključni
pomak dok nije, recimo, razriješila svoje odnose sa Hagom, slomila otpore saradnji
sa Haškim sudom, ili zadovoljila neke od bitnih preduslova, pogotovo što se
tiče borbe protiv kriminala, korupcije, sredila situaciju u pravosuđu, i time
otvorila mogućnost konačnog dogovora sa Briselom. Tako nešto mogu jedino
preporučiti i Bosni i Hercegovini.
Izbori u
BiH su upravo završeni, svakodnevno dobijamo rezultate izbora. Kako Vi vidite
„nove“ mogućnosti da se ispune davno postavljeni uslovi za približavanje
Evropskoj uniji?
Ja se nadam da će očekivanja ljudi koji su
glasali pogotovo za pobjednike, biti ispunjena. Međutim, kao što sam i prije
izbora rekao, ja na izbornim listićima nisam vidio previše novih lica i previše
novih ideja. Političari koji će očito preuzeti odgovornost na različitim
razinama vlasti u Bosni i Hercegovini dobro su nam poznati. No, to ne mora
nužno biti hendikep jer će neko reći da su to odreda ljudi koji su tu već dugo
vremena, već su imali priliku pa nisu bogzna što napravili. Međutim, imamo
priliku vidjeti drugačiju praksu – pred godinu i nešto dana, na vlast u
Beogradu su došli ljudi od kojih je malo tko očekivao nekakav veliki iskorak,
recimo kada je u pitanju pregovor sa Prištinom, s Kosovom, pa se to dogodilo. Prema
tome, dajmo svakome priliku. Mislim da u Bosni i Hercegovini sada najmanje čega
ima to je vrijeme koje bi se opet uzalud potrošilo za fingiranje reformi
umjesto za neke stvarne iskorake.
Bosna i
Hercegovina je tek provela izbore, sada svi u ovoj zemlji žele da proces
konstituisanja vlasti ne traje dugo kao nakon prethodnih. Kosovo je upravo
suočeno s tim problemom – institucionalnom krizom nakon junskih izbora. Da li
je spremnost odnosno nespremnost političkih elita da osiguraju funkcionisanje
vlasti bez blokada, jedan od prvih ispita njihove odgovornosti?
U tom procesu i situaciji koju ste tačno
opisali, odgovornost ima prije svega vlast, ali jednako tako i oporba. Ono što
je primijećeno ovdje, u Evropskom parlamentu, da postoji jedan trend u politici
na Zapadnom Balkanu u kojem dolazi do bojkotiranja parlamenata, odnosno
predstavničke vlasti koja bi trebala biti izraz narodne volje na izborima.
Prema tome, bojkotiranje predstavničkih organa nije dobro, i ako tome svoj
doprinos daje i pravosuđe, onda naprosto imate situaciju iz koje nije lako
izaći, ali, naravno, vi, kao netko tko dolazi iz arhipelaga evropskih
institucija, možete jedino posredovati i sugerisati. Ali, na političarima je da
razriješe protivriječnosti u kojim su se zapleli.
Šta je najvažnije da vlast na Kosovu uradi
kako bi uvela evropske standarde u ključne oblasti života? Kako vidite nastavak
dijaloga o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije?
Ja bih volio da budu na nivou onoga početnog
koraka koji je neke u regiji i u svijetu iznenadio da je do međusobnog
sporazuma uopšte došlo. Međutim, želim da pozitivni efekti koji su se odrazili
na početak pregovora Srbije sa EU o članstvu, i Kosova – kojemu se otvara šansa
da preko Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju napravi korak naprijed,
jednostavno ne ispare. Odgovornost je i na jednoj i na drugoj strani, jer
mislim da je to Sporazum koji dokazuje da se za pregovaračkim stolom mogu razriješiti
sva, pa i najosjetljivija pitanja. Međutim, to nije dovoljno. Svaka zemlja,
pogotovo Kosovo kao najmlađi potencijalni kandidat za članstvo, ima najduži
put. A moja omiljena izreka je kako je 1950. godine bilo lakše osnovati
Evropsku ekonomsku zajednicu nego ući u EU u dvadesetim godinama 21. vijeka.
Pred Kosovom je dug put, ali prvi korak bi trebao biti da se razriješe dvojbe o
tome ko je vlast na Kosovu.
A BiH ima dug put, nakon potpisivanja Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju. On je potpisan u ljeto 2008. ali do danas nije
stupio na snagu, zbog neispunjavanja ključnih uslova. Kosovo je te iste godine
ali nekoliko mjeseci ranije proglasilo nezvisnost a ove godine u julu je dobilo
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Uzimajući u obzir sve ono što su bh
političari propustili, šta bi mogao biti nauk za Kosovo?
Ja se nadam da BiH neće još dugo biti primjer
lošeg i svojevrsne stagnacije na putu prema EU. Na žalost tu je još jedna
zemlja koja ima problem, to je Makedonija koja je još 2005. postala zemlja
kandidat ali nikako da počne pregovore o članstvu sa EU. Bitno je nekoliko
stvari – prvo mora postojati konsenzus u samoj zemlji o evropskom cilju odnosno
o članstvu EU, koji onda rezultira dogovorom o koordinacijskim tijelima kako će
se reforme provoditi. Ako nema konsenzusa, tada je cijeli postupak daleko
osjetljiviji i izložen dnevno-političkim obračunima. U Bosni i Hercegovini,
koja je složena, kompozitna zajednica, to je vjerovatno izraženije nego što bi
trebalo biti na Kosovu, koje je u tom pogledu, mnogo monolitnije.
I ovi parlamentarni izbori kao i prethodni
2010. su prošli bez provođenja presude ‘Sejdić – Finci’, odnosno otklanjanja
diskriminacije zapisane u Ustavu BiH. Vidite li da će se i ta reforma konačno
pomjeriti s mrtve tačke?
Već je i glavni sekretar Savjeta Evrope,
gospodin Thorbjorn Jagland, istakao tu činjenicu da se u Bosni i Hercegovini
već za vrijeme drugih parlamentarnih zbora ignoriše presuda Evropskog suda za
ljudska prava, što nije dobro. Ja generalno mislim da sve dok se ne uspostave
institucionalni uslovi da se osigura ravnopravnost i građana i konstitutivnih
naroda u BiH, ona će teško moći konkurisati ne samo za članstvo u EU nego i za
izlazak iz stagnacijskog razdoblja. Podsjećam da je i komesar za proširenje,
Füle, rekao da je zadatak dana da se BiH pomjeri iz Dejtonske u Briselsku fazu.
To neće biti moguće bez dogovora o novom ustavnom institucionalnom aranžmanu
ove zemlje. Jer ovo je jedna vrsta skučenog okvira. Dejtonski sporazum je sjajno
funkcionisao kao dokument o prekidu vatre, međutim, on nije podloga da se
dugoročno razriješe zamrznuti konflikti u tom dokumentu i da se Bosna i
Hercegovina pretvori u jednu funkcionalnu, prosperitetnu političku zajednicu.
izvor: Radio Slobodna Evropa
