Rekao je ovo u intervjuu za “Glas Srpske” glumac Rade Šerbedžija, koji je nedavno ponovo zaigrao u predstavi “Ko se boji Virdžinije Vulf”, a jedna o novijih Šerbedžijinih uloga je i ona u predstavi “Antigona, 2.000 godina kasnije”.
– Mislim da smo napravili super predstavu. Pohvalila nas je i kritika i publika, a to je u teatru najvažnije – kazao je Šerbedžija o komadu “Ko se boji Virdžinije Vulf”, u kojem je igrao i prije skoro trideset godina.
Šta nam donosi vraćanje Antigone u 2019. godini?
ŠERBEDžIJA: Lenka Udovički i Željka Udovičić postavile su jednu nadasve zanimljivu i aktuelnu predstavu u našem “Uldžsses” teatru i nazvale je “Antigona, 2.000 godina kasnije”. Radnju su smjestile negdje u Bosnu u 2015. godini, gdje jedna porodica još uvijek traži ostatke tijela poginulog sina u ratovima tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Nigdje se ne spominje nacionalna pripadnost te porodice. Činjenica je da na području Bosne još i danas mnoge porodice uzalud tragaju za svojima nestalima tokom strašnih ratnih sukoba koji su zadesili naše narode u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, gdje su se događale strašne ratne katastrofe. Tako, nažalost, imamo mnogo Antigona, koje još danas tragaju za mrtvim ostacima svoje nesahranjene braće. Dakle, naša predstava je krajnje aktuelna, što je i zadatak svakog pravog pozorišta.
Ako su danas mitovi i teme antičkih tragičara aktuelni, kakav zastoj ili civilizacijski pomak nam donosi naredni milenijum (ili milenijumi)?
ŠERBEDžIJA: Sudeći po ljudskoj prirodi koja se, uprkos civilizacijskim naprecima, naučnim dostignućima i otkrivanjima tajni čitavog svemira, još uvijek koprca u tamama prošlosti i ljudskog primitivizma, i naredni milenijumi će skrivati tamne i zastrašujuće vilajete ove naše civilizacije.
Kad je riječ o odnosu muškog i ženskog principa, zašto, na različite načine, danas nema velikih pomaka?
ŠERBEDžIJA: Ovo je još uvijek svijet u kome vladaju muškarci, to jest ratnici, koji često postaju obični razbojnici. No, nada u bolji svijet počiva upravo u ženskoj revoluciji, koja će kad-tad pobijediti.
Borimo li se za prave stvari i koliko su nam borbe često uzaludne?
ŠERBEDžIJA: To je pitanje za svakog pojedinca. Ja lično, cijeli svoj život pokušavam da se borim na strani pravednih principa za stvaranje boljeg i pravednijeg svijeta.
Koliko smo daleko ili blizu filmskom stvaralaštvu Holivuda? Treba li da više težimo ka tome ili da nastavimo da razvijamo svoju autentičnu kinematografiju?
ŠERBEDžIJA: Ima, naravno, mnogo bezveznih filmskih projekata koji se svugdje u svijetu snimaju, uglavnom kopirajući jeftine holivudske priče i filmove. Ali ima, na sreću, i pravih i autentičnih filmova koji slijede svoju estetiku. Neki od njih se dešavaju i u zemljama bivše Jugoslavije.
Da li biste mogli da nam kažete nešto o radu na filmu “Anđeo čuvar” i o saradnji sa glumcem Pilouom Asbekom?
ŠERBEDžIJA: Pa, to je jedan lijep filmski projekat. Žanrovski pripada nekom kriminalističkom stilu, kakav je bio popularan u Evropi sredinom prošlog vijeka. Volio sam raditi na ulozi tog psihijatra, a saradnja sa Pilouom je bila dobra. Zanimljiv i vrijedan glumac.
Da li biste mogli da nam kažete nešto više o najnovijem ostvarenju u kojem ste glumili, a koje je prije nekoliko dana doživjelo svoju premijeru, o predstavi “Ko se boji Virdžinije Vulf”? Kakav je Vaš lik Džordž i kako je bilo oživjeti ga na sceni ponovo, u ovoj novoj verziji?
ŠERBEDžIJA: Uživam da igram tu ulogu i divno je igrati se teatra sa mojom božanstvenom Katarinom Bistrović i tako nadarenim mladim glumcima Milanom Marićem iz Beograda i našim riječkim studentima Nikom Ivančić, Rominom Tonković i Martinom Grđanom. I ja i Lenka, kada god to prilike dozvoljavaju, dajemo šansu mladim glumcima u našem teatru da se čeliče i uče ovaj zanat.
Zašto se kao društvo nismo odmakli od cenzure umjetnosti i zašto ni danas ne postoji sloboda iskazivanja kritike društva kroz pozorište? U novije vrijeme u Srbiji je poznat slučaj sa predstavom “Tartif”, koja je izbačena iz programa jednog festivala.
ŠERBEDžIJA: Pravo da kažem, ne sjećam se kada je neka predstava bila cenzurisana. To što se dogodilo u Srbiji je potpuno van svake zdrave pameti. A činilo se da mnogo govori o socijalnim i društvenim pitanjima u toj državi. I o slobodi samoj, naravno.
Treba li umjetnost da ima svoja ograničenja?
ŠERBEDžIJA: Samo u ukusu. U svim drugim stvarima, a naročito slobodi izražavanja, umjetnost mora biti revolucionarna i nikada i ničim sputana.
U čemu je najveća sloboda?
ŠERBEDžIJA: Svaki čovjek svojim životom ispisuje svoju vlastitu slobodu. I nesrećna vremena pamte svoje lučonoše, na primjer Branka Miljkovića.
S obzirom na to da ste predavač, koliko je moguće prenijeti sve spoznato tokom toliko godina glume i posvećenosti svijetu filma i pozorišta?
ŠERBEDžIJA: Svoje studente učim blagosti i ljubavi. Sve ostalo će ih naučiti život sam.
Koja Vam je najdraža ili najtužnija filmska uspomena?
ŠERBEDžIJA: Na sreću, bio sam u mnogim filmovima kojih se s ponosom sjećam. Od filmova Žike Pavlovića do Milča Mančevskog. A najtužnija filmska uspomena je svakako krupni kadar božanstvene Sonje Savić iz divnog Draškovićevog filma “Život je lep”.
Izvor: glassrpske
