Renata je danas ponosna novinarka CIN-a. Zbog čega
ponosna? Zbog činjenice da je ovaj centar do sada istražio i objavio izvrsne
priče koje su pokrenule promjene u društvu.
Za interview.ba ona je govorila o primjerima priča koje su
uzdrmale javnost, istraživačkom novinarstvu, novinarskim izazovima te
dominaciji političke tematike u javnom prostoru.
Centar za
istraživačko novinarstvo u Sarajevu je svojim radom više puta uzdrmao javnost,
ali ono što ne znamo jeste je li bilo efekta, je li vrijedilo?
RADIĆ-DRAGIĆ: Svakako da vrijedi svako otkrivanje
informacija koje su bitne za javnost i utiču na život građana. U tom smislu
istraživačko novinarstvo ima zahtjevniju ulogu u odnosu na dnevno novinarstvo.
Naš je zadatak da otkrivamo sakrivene stvari, zloupotrebe, ukazujemo na
odgovorne i o tome obavještavamo javnost. Istraživačko novinarstvo je dosta
zahtjevniji posao u odnosu na dnevno novinarstvo. Pri tome mislim na proces
koji podrazumijeva učenje o temi (proučavanje zakonodavnog okvira za svaku
temu), prikupljanje dokumentacije, provjeravanje činjenica, uspoređivanje
podataka, intervjuiranja sugovornika, suočavanje odgovornih sa podacima… Imamo
stroge procedure rada zbog kojih su greške svedene na minimum. Čitatelji i
donosioci odluka prepoznaju kvalitetan rad i efekti ne izostaju. Naše priče
mijenjaju lošu praksu. Primjerice, uspjeli smo dobiti informacije iz
institucije, koje su pokušavali sakriti; nakon što smo u vrijeme protesta u BiH
objavili priče o "bijelom hljebu" došlo je do ukidanja ove prakse u
pojedinim kantonima. Osim toga, podsjetiću i na istragu koja se vodila protiv
protiv Salmira Kaplana jer je uzimao naknadu za smještaj u Sarajevu iako u ovom
gradu ima vlastiti stan. Podsjetiću i na sudski proces koji se trenutno vodi
protiv Eseda Radeljaša u vezi malverzacija sa nekretninama.
Definitivno, priča
koju je malo ko ignorisao, medijski hit, bio je vaš nedavni istraživački
izvještaj o lažnom smještaju za poslanike Federalnog parlamenta. Kakav je učinak
ove priče i kakve ste reakcije dobili od političara koji su bili tema?
RADIĆ-DRAGIĆ: Sve osobe koje istražujemo dobiju priliku da
razgovaraju s novinarima. Naravno da njihove reakcije uvrstimo u tekst, što smo
učinili i u ovom slučaju. Nakon ove priče je pokrenuta istraga kantonalnog
tužilaštva u Sarajevu, o čemu smo također upoznali javnost. Osim toga, kolege
sa klixa su se nadovezale i uradili novo istraživanje a u vezi naknada parlamentaraca
i otkrili nove propuste. Novinari su sila i zajedno možemo puno postići. Ljudi
se potpuno drukčije ponašaju ako imaju svijest da ih neko gleda ili da bi
njihove aktivnosti neko mogao provjeriti.
Skloni smo tvrditi
kako je istraživačko novinarstvo skoro iščezlo sa naših prostora i da su se
mediji okrenuli brzim i lakim temama i skupljanju klikova. Koliko mediji cijene
ono što vi radite i usude li se prenositi tekstove koji im nisu politički
podobni?
RADIĆ-DRAGIĆ: Istina je da nema puno medija koji se bave
istraživačkom novinarstvom ali ih ima. Navest ću primjerice BIRN, Capital, Žurnal.
Kolege rade dobre stvari. Mislim da kolege u drugim medijima imaju koristi od
CIN-a i da to znaju cijeniti. Napomenut ću da mi sve naše tekstove i prateći
material: video, baze, grafike ustupamo besplatno. Mnogi na osnovu naših
informacija u bazama rade svoje priče, a mnogi samo prenose naše. Primjerice,
priču o lažnom smještaju parlamentaraca prenijelo je preko 120 medija.
Izvor društvenog
nefunkcioniranja u BiH jeste očito politički establišment, svih boja, imena,
strana, nacionalnosti, vjera. S vašeg stajališta, kako im uspijeva da građanima
uvijek prodaju istu priču?
RADIĆ-DRAGIĆ: Nikakva promjena ne dolazi preko noći. To je
spor i zahtjevan proces koji kreće sa spoznajom da nešto nije dobro. Ne znam
koliko je ta svijest razvijena kod nas?! Čini mi se da mi u mnogim anomalijama
ne vidimo ništa loše. Primjerice, često tražimo nekakve "štele" za
stvari gdje nam nisu potrebne samo zato što nam je mrsko čekati, želimo bolju
uslugu… Svaka usluga se vraća ili protuuslugom ili novcem ili glasom na
izborima. Uz to, imam dojam da je većina punoljetnih građana iz BiH u nekoj
stranci ali ne da bi dovela do drušvene promjene već da bi ostvarila neke svoje
interese (najčešće došla do posla). Anomalije se prihvaćaju i opravdavaju. To
je vidljivo i po komentarima ispod neke priče o nekoj zloupotrebi, gdje se to
opravdava, u smislu – pa svi bi mi tako ili što ja nisam na njegovom/njezinom
mjestu.
Medijska slika u BiH
je raznolika. U totalu, imaju li mediji/novinari slobodu ili se stanje
pogoršava?
RADIĆ-DRAGIĆ: Novinarska udruženja i ombudsmeni su
institucije koje mogu ponuditi relevantan odgovor na ovo pitanje. Nemam
usporedne podatke kakvo je stanje bilo ranije a kakvo je sada. Meni se čini da
su novinari u BiH dovoljno slobodni da pišu i izvještavaju bez straha da će
zbog toga biti uhapšeni ili ubijeni. Naravno, nisu oslobođeni tužbe za klevetu
u slučaju da to što pišu ne odgovara istini.
Šta je danas
profesionalni izazov za jednu novinarku/novinara, posebno kada znamo da se
stalno izvještava o istim temama koje su na političkoj agendi?
RADIĆ-DRAGIĆ: Meni je svaki novinarski zadatak izazov, jer
su teme drukčije, sugovornici su različiti, pristup podacima je različit od
institucije do institucije. Ako je priča "ispričana" iz jednog ugla,
treba razmisliti o nekom drugom uglu/ pogledu na priču. Primjerice, priče o
javnoj nabavci nikada ne mogu biti ispričane jer ako smo pisali o nabavci u
građevini, nismo o nabavci uredske opreme, nabavci usluge. Ako smo pisali o
nabavci automobila u Predsjedništvu, možda nismo u Parlamentu, možda nismo u
Vladi. Priče su svuda oko nas. Mi često zaboravljamo da mi nismo servis
političarima već servis građanima. Mi ne moramo pratiti ono što nam političari
pričaju na press konferencijama već ono što muči građane a njihovi problemi su
nepresušna tema.
Političari su očito
nametnuli javni diskurs i dnevne vijesti su akcije i reakcije među različitim
političkim strankama. Kako razbiti dominaciju ove tematike u medijima?
RADIĆ-DRAGIĆ: Tako što će novinari početi raditi svoj posao
a ne biti servis političarima. Zašto smo dozvolili da nam novinu/dnevnik
uređuju organizatori press konferencija?! Gdje piše da smo mi dužni pratiti sve
press konferencije koje se organiziraju i sve javne istupe naših političara i k
tome tražiti izjavu odnosno reakciju na nečiju olako izrečenu tvrdnju?! Zašto pravimo vijest od nečijeg statusa na
društvenoj mreži?! Sami smo se doveli u situaciju da nas građani ne čitaju i ne
gledaju i onda se žalimo što priče nemaju efekta! Ko će čitati pet novina u
kojima su izvještaji sa istih konferencija? Hajmo raditi svoj posao, pratiti i
objavljivati informacije koje su bitne za građane, vršiti pritisak na odgovorne
da rade svoj posao i mijenjati stvari na bolje. Novinari su sila, koja može
dovesti do promjena na bolje! Hajdemo raditi svoj posao.
Izvor: interview.ba
