Ovaj dobitnik Šestoaprilske nagrade i brojnih drugih
priznanja, danas živi od 200 evra penzije. Od toga mu se odbijaju troškovi zbog
gubitka sudskog spora protiv investitora biznis centra UNITIC, zbog
poslijeratne obnove te zgrade, čiji je takođe autor.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Štraus je pričao o objektima
koje je radio, današnjoj arhitekturi i Sarajevu.
Arhitekt ste brojnih objekata u Sarajevu, među kojima su
UNIS-ovi neboderi, Holiday Inn i mnogi drugi. Kako danas vidite arhitektonsku
gradnju Sarajeva?
Uopšte me ne interesira. To je odraz nečega što meni nije
jasno, šta se to događa i čemu to. Nije mi bilo jasno zašto se sa Trebevića
puca po nama. Kako će srušiti grad, pa onda ući u njega. Vidimo da toga ima i
danas, gdje ima istorijski daleko vrednijih gradova. Razvaljuju šta god stignu.
Nisam kritičar arhitekture. Izdao sam knjige. Kroničar sam arhitekture, koji tuđe
kritike uvrštava u knjigu, sa fusnotama, čija su to mišljenja, gdje se mogu
naći, gdje se mogu provjeriti neke činjenice.
Mnoge objekte koje ste projektirali, u ratu su stradali.
Kako Vam je to bilo tada promatrati?
Nije mi bilo lako, ali sam mislio da nije lako ni drugima.
Ni novinarima, pogotovo stranim, koji su dolazili ovdje, nije bilo lako. Sa
balkona smo vidjeli kako zgrade gore. Rekao sam im da mene ne sažaljevaju jer
su moja djeca na sigurnom. Moja supruga i ja smo ostali ovdje, proživjeli smo
dobar dio života, predivan. Jedino sam želio da ne budem ranjen, da ne mogu da
vidim, da ne mogu da hodam, da ne mogu da crtam. To bi bila tragedija. Meni je
više žao djece, koja su ginula na ulicama.
Kako promatrate danas arhitektonska dostignuća u svijetu i
što Vas zadivljuje?
Uvijek sam htio da budem ovdje onaj koji radi kao Evropejac.
Nije to više arhitektura koju sam cijenio i poznavao. Moji kriteriji su ostali
starinski. Kada sam vidio skicu Opere u Sidneju, htio sam odustati od studija
arhitekture.
Neki Vaši objekti, koji su uništeni u ratu, nakon obnove,
nisu dobili isti, autentični izgled, kao što su UNIS-ovi neboderi. Kako to
komentirate?
Ima na Bjelašnici Press centar, koji je bio napravljen za
Olimpijadu. On je bio samo malo načet, mogao se popraviti. Objekt je napravljen
u kolorističkom maniru i maniru malo slobodnijem od gradskog. Više je sportski
i okrenut mladim ljudima, koji tu dolaze. Tu sam napravio nešto za svoju dušu.
On je trebao kasnije da bude press centar za sve ostale zimske sportove. Neko
je rekao da se to sruši. Tamo su nešto napravili, ali nikada nisam vidio šta.
Nisam čak ni ljubomoran na to što je neko napravio. Imam fotografije kako je to
izgledalo za Olimpijadu.
Protiv investitora biznis centra UNITIC vodili ste sudski
spor zbog poslijeratne obnove. Spor ste izgubili i još uvijek plaćate sudske
troškove.
Podnio sam tužbu za ugrožavanje mojih autorskih prava. Na
žalost, oni nisu znali o čemu se radi. To je sve kuvajtski posao. Nije to naš
svijet. Naši su htjeli da se uližu ili da naprave neki posao, koji nema veze sa
mojim. Dogodilo se da istovremeno moja supruga umire. Da vam ne opisujem kako
sam se osjećao. Pitala me jednom – Ko to zvoni? Kažem – Poštar. Pitala me – Što
to djeca pišu, kada imaju Skype. Ona je tada samo na njih mislila. Kažem da
nisu djeca, nego je sud konačno odlučio. Četrnaest godina se čekalo na tu
presudu. Rekao sam da smo izgubili. Ona nije imala šta da kaže, bilo joj je žao
mene. Bio sam razmažen od nje.
Mnogo toga ste dali Sarajevu, a da li je Sarajevo dalo Vama
zasluženi status?
Jeste, mada je pitanje šta je Sarajevo? Sarajevo su moji
prijatelji Sarajlije, sa kojima sam studirao, i njihovi roditelji. Njihovi su
roditelji mene gledali kao svoga, kao da sam rod njihovoj djeci. Ni u čemu
nisam oskudijevao. Imao sam stipendiju i radio sam. Crtao sam karikature
šahista za Oslobođenje, ilustracije za priče koje je Oslobođenje objavljivalo.
Radio sam plakate za strane filmove, koji su dolazili preko Foruma. Svašta sam
radio. Crtao sam sa kolegama i svojim bratom na dvospratnim autobusima koje smo
dobili iz Londona. Strugali smo njihove reklame, pa crtali naše. Sve su to bili
jako važni poslovi. Radili smo nešto korisno i divili se kako to lijepo
izgleda. To se ponovilo kada su došli tramvaji iz Vašingtona. Nisam znao ko je
Ljubo Kojo, Vaso Radić. To su sve bili gradonačelnici koji su se smenjivali,
daleko prije svih ovih sada.
Izvor: Radio Slobodna Evropa
