– Kako se rodila ideja za pisanje istorijskog romana o Svetom
Vasiliju Ostroškom?
Onaj ko vjeruje u slučajnost taj ne vjeruje u Boga. I
obrnuto. Do jula 2014. godine o Svetom Vasiliju Ostroškom znao sam onoliko
koliko svaki prosječan Srbin, a to je skoro ništa. Dan njegovog upokojenja, bez
godine, mjesto gdje leže njegove mošti, mjesto rođenja i nekoliko Svečevih
čuda. Tad mi je pod ruku došla knjiga doktora Dimitrija Kalezića i Dušana
Berića, davno donesena u našu kuću sa jednog od brojnih pokloničkih putovanja
pod Ostrog. Ona mi je bila temelj na koji sam poslije dogradio roman.
– Kada ste počeli raditi na knjizi i koliko ste je pisali?
Roman sam napisao relativno brzo, za četiri mjeseca. Malo
duže je trajalo traženje blagoslova za njegovo objavljivanje, a najduže i
najteže sam potrošio vrijeme u traženju izdavača. Pisci iz Republike Srpske
nisu nešto na cijeni, dijelom su i sami zbog toga krivi, a dijelom i zbog
podaničnog odnosa naših radnika u kulturi i izdavaštvu prema piscima s onu
stranu Drine, a i izdavače više zanimaju teme sa estrade nego iz istorije. Oni
gledaju profit. Ali eto, Slava Bogu, nekako sam našao izdavača i uz pomoć svojih
prijatelja knjiga "Vladika, slava Mu i milost " ugledala je svjetlo
dana.
Moja ideja nije da čitaocu ostavljam poruke. Ja mu istražim
i na svoj način prepričam neke istorijske događaje, u ovom slučaju žitje Svetog
Vasilija Ostroškog, ratni put Baje Pivljanina i njegovih hajduka, život u
Sarajevu u sedamnaestom vijeku, a na samom čitaocu je da izvuče pouku, ako
pouke ima, ili barem da upamti neki detalj iz srpske burne prošlosti.
– Šta trenutno radite i kakvi su planovi za budućnost?
Trenutno pišem roman o Drugom svjetskom ratu. To bi trebalo
da bude neki nastavak "Ruke anđela" romana o Prvom svjetskom ratu,
mada će to biti priča sama za sebe. Osnovna ideja mi je da ako me zdravlje
posluži napišem seriju romana o Srbima iz Bosne i Hercegovine u dvadesetom
vijeku.
– Može li se od pisanja živjeti?
Svaki narod i svaka država, ako drži do sebe i do svoje
časti, gaji umjetnike u svojim redovima. Slikare,pisce, kompozitore, režisere,
arhitekte. Tako svijetu i narednim pokoljenjima najbolje pokazuje značaj i
ozbiljnost svog postojanja. Mi kineske dinastije poznajemo po vazama, francuske
kraljeve po namještaju, faraone po piramidama i starim spisima, Italiju po
kompozitorima, Rusiju po piscima, Podunavlje po Vinčanskoj kulturi. U Republici
Srpskoj izučavamo i gostimo umjetnike iz Srbije, a oni kao haračlije samo nam
kupe novac i pomalo Srbuju i ne znam da su bilo kojeg umjetnika iz ovih krajeva
prihvatili i podržali. Kad se pominju pisci s ovu stranu Drine tu se misli na
one iz Federacije BiH. Abdulah Sidran objavljuje u Beogradu, Mahmutčehajić,
koji pljuje po Andriću, isto tako, a urednicima tih kuća kad kod nas dođu po
honorare puna usta Srba i Republike Srpske. A mi jadni ne smijemo da se
pobunimo jer sve se nadamo negdje će nas nekad neko pozvati, dati nam kakvu
nagradicu, pa im se ne zamjeramo. Biti pisac u Republici Srpskoj je psihijatrijska
dijagnoza. Mazohizam.
Frontal
