Kako odgovorno izvještavanje i saradnja sa sigurnim kućama mogu mijenjati narative o ženama žrtvama nasilja
Radionica u Banjaluci, u okviru projekta “Žene i mediji: Mijenjanje narativa”, rezultirala je serijom obrnutih intervjua sa ženama, žrtvama nasilja, i ljudima iz medija. Učesnice radionice dobile su priliku da dobiju odgovore na pitanja koja do tada nisu imale priliku da postave. Na pitanja učesnica odgovarala je Milkica Milojević, dugogodišnja novinarka EuroBlica, pružajući praktičan uvid u medijske prakse i odgovornost novinara u izvještavanju o nasilju nad ženama.
Z.J. je prije 14 godina bila žrtva porodičnog nasilja. Nakon izlaska iz Sigurne kuće započela je proces ličnog osnaživanja i reintegracije, koji se pokazao uspješnim i plodonosnim. Uspjela je da se osamostali, izgradi i stabilizuje svoj život. Zajedno sa drugim ženama koje su preživjele porodično nasilje, predstavlja primjer i dokaz da je moguće izaći iz nasilja, izgraditi samostalnost, stati na vlastite noge i dostojanstveno nastaviti život.
S.T.M. preživjela je dugogodišnje porodično nasilje. Trajalo je čak 18 godina. Prošle godine je napustila Sigurnu kuću, sa svoje dvoje maloljetne djece. U međuvremenu je njena kćerka ušla u punoljettvo. S.T.M. je takođe, srećom, uspješno prošla kroz proces ličnog osnaživanja i reintegracije u društvo. Slučaj porodičnog nasilja bio je prijavljivan nadležnim institucijama, a o njemu su u ranijem periodu izvještavali i mediji.
Medijski izvještaji i javna percepcija
Z.J.: Pratimo medijske izvještaje u vezi ubistva u Mostaru, u kojima otac ubice naglašava kako je njegov sin dobar mladić, sportista, iznosi još neke izjave o „finom sinu“, a ne navodi da je već bio prijavljen za nasilje?
Milkica Milojević: Hvala vam na pitanjima i hvala što ste pomenuli ovaj slučaj mlade profesorice Aldine Jahić, koja je ubijena u Mostaru.
Evo, krenućemo od kraja. Od tog slučaja.
Zašto je neko imao potrebu da pita njegovog oca i majku kakav je on bio? Znate šta, da budemo iskreni prema sebi – jedno je ono što mi svi imamo izgrađeno kroz iskustvo i vaspitanje, te neke moralne ograde, pa kažemo da bi stvari trebalo da budu drugačije.
Ali, isto kao što znamo da slatka hrana škodi, pa je opet jedemo – tako i ovo. To šta će reći otac ubice, ruku na srce, jeste interesantno. Izvrnuto, ali jeste interesantno.
Pročitaće svi. I 99% će reći: „Mamicu mu, kakav je, nakav je“, ali će pročitati. Pogotovo zato što je riječ o poznatoj osobi.
On je bio fudbalski sudija, ja sam u mladosti bila fudbalska sutkinja – daleko bilo poređenje – i znam kako taj fudbalski svijet funkcioniše. Njegov otac je bio poznat fudbaler.
Postoji ta konstanta da se ide za ubicama, da ubice dobijaju svojevrsni „zvjezdani status“. To nije vezano samo za ovu oblast.
Znate li da Bosna i Hercegovina ima 12 Nobelovaca? Odnosno, 12 građana i građanki BiH među 18.000 uposlenika Svjetskog programa hrane (WFP), koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. Svi oni su time formalno postali dobitnici Nobelove nagrade. Ti ljudi obavljaju vrlo ozbiljne funkcije u sistemu Ujedinjenih nacija – a niko ne zna njihova imena.
Znate li imena pet vodećih ratnih zločinaca? Svi znamo. To ne znači nužno da ih podržavamo, ali oni su ono što privlači pažnju.
Zašto je, recimo, bitna informacija s kim je Naser Orić večerao i da li je to bio Aco Lukas? Loši momci, nažalost, privlače i dobre djevojke i široke narodne mase.
E sad, da okrenemo priču Aldine Jahić kontra. Znate li ko je bila ubijena? Ne znamo. A bila je vrhunska profesorica filozofije. Radila je na Koledžu Ujedinjenog svijeta u Mostaru. To zna vrlo mali broj ljudi. Družila se sa intelektualcima, pisala filozofske radove na engleskom jeziku.
Mi to ne znamo – ali znamo da je ubica bio sin poznatog fudbalera. Zašto? Zato što poznati fudbaler i uspješna filozofkinja nemaju istu težinu u javnosti.
Ja vam govorim ono što jeste i protiv čega se i ja borim, zajedno sa kolegama. Jer da nema takvih profesionalaca, tek bismo vidjeli u kakvu bi kaljužu mediji mogli da se pretvore.
Zašto se ne ide s takvom pričom? Jedan od razloga je i profesionalni oprez – sa osumnjičenim za ubistvo ne možete „igrati na sigurno“ dok se ne utvrde činjenice.
Sa žrtvom takođe ne možete igrati „na sigurno“. Može se desiti da se sutra javi njena porodica i kaže: „Izvinite, ona je mrtva, ne može da se brani, i mi ne želimo da njene fotografije budu u javnosti.“ I to se dešava.
U nekim slučajevima, ne samo kod femicida, nego i kod nasilja u porodici i nasilja nad ženama, izrazito je protiv interesa žrtve da se piše o žrtvi.
Ja sam imala takav primjer. Radila sam tada u Alternativnoj televiziji, davno, dok je to još bila Alternativna televizija – ne ono što je danas. Već tada se znalo da se bavim ovakvim temama.
Jednog dana došla je mlađa žena – fina, pismena, dotjerana. Tražila je da razgovara sa mnom i rekla da je žrtva porodičnog nasilja. A inače je uvijek problem pronaći žrtvu koja će otvoreno pričati. Zašto nam je to potrebno? Zato što je statistika je ništa, ali živ stvor koji će reći: „Moje dijete je plakalo u kolijevci dok…“ – je ono što može pokrenuti ljude, da se zalažu za zakon, i da prijave komšiju, i sve ono što bi odgovran građanin mogao.
Ali takvih ljudi je, logično, vrlo malo.
Ta žena je imala povjerenje u mene i željela je da govori pred kamerom. Uvela sam je u studio i pitala kada se nasilje desilo. Rekla je: „Sinoć.“ Pitala sam imate li djece – „Imam dvije male kćerkice.“ Gdje živite? „Živimo mi još uvijek zajedno.“
Pitala sam: „Hoćete da ovo ide večeras u dnevniku?“ Rekla je: „Hoću.“
Rekla sam: „Ne, s mojim potpisom neće. Spakujte se i idite kući. Neću da vas neko večeras ubije.“ Nijedna priča nije vrijedna toga.
Ona je insistirala, ali sam je odbila.
E sad, šta je tu paradoks? Paradoks je da mi, kao profesionalci, imamo veći stepen odgovornosti nego žrtva sama, nego dijete ili djetinji otac ili majka. Prvo, jer smo za to školovani. Drugo, jer možemo hladnije procijeniti situaciju.
Ona je u tom trenutku bila očajna i bijesna. Rekla sam joj: „Ne. Kada se odseliš, kada budeš u sigurnoj kući ili kod roditelja, tada ćemo razgovarati.“
Ono što je dobro jeste da danas, kada pogledate komentare, u 99% slučajeva vidite negativne komentara na nasilje.
Vjerujte mi, kada smo počinjali ovu temu 90-ih, poslije rata, to je izazivalo podsmijeh: „Vidi žena, ko joj je kriv što se udala? Šta je jedan šamar?“
Danas je to ozbiljna životna tema – i novinari su svakako doprinijeli toj promjeni.
Od porodične drame do nasilja nad ženama: odgovorno izvještavanje
S.T.M.: Zanima me Kako birate fotografije za članke o nasilju nad ženama?
Milkica Milojević: Fotografije o nasilju se uglavnom, najčešće kada je riječ o porodičnom, ali i drugim vidovima nasilja, biraju tako da ne otkrivaju identitet. Kada ne želimo ili ne možemo otkrivati identitet, koristimo tzv. ilustracije. To su najčešće Stock fotografije koje se kupuju od agencija – neko je negdje, u Argentini ili ko zna gdje, fotografisao određenu situaciju, pa se ona koristi kao ilustracija. Imamo i ilustracije koje sami radimo. Recimo, kolega Siniša Pašalić i ja radili smo seriju ilustracija u sigurnim kućama – žena koja je blurovana drži poruku „Stop nasilju u porodici“, ili drži broj telefona, prolazi pored plakata sa brojem SOS telefona.
Ja, recimo, uvijek biram takve ilustracije koje ne prikazuju isključivo fizičke posljedice nasilja, poput razbijenih očiju, nego koje mogu podići moral, koje informišu, i ako ništa drugo, učiniti da ljudi zapamte broj telefona.
S.T.M.: Da li ste imali obuku o rodno osjetljivom jeziku u novinarstvu?
Milkica Milojević: Ja sam jedna od trenerica koja provodi te obuke.
S.T.M.: Zašto se često koristi izraz „porodična drama“ umjesto „nasilje nad ženama“?
Milkica Milojević: Pominje se svašta, pominje se i porodična drama, i eskalirao ljubavni trougao.
Mene lično najviše nervira kada se kaže da je bila „porodična tragedija“. Nije naišao zemljotres ili odron pa odnio cijelu porodicu – to je zločin.
Ja ne upotrebljavam.
Z.J.: U kakvom mi to društvu živimo i zašto se nije angažovala šira zajednica da se donese Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koji bi žrtve nasilja podigao na jedan viši nivo, već se dopustilo da odlučuje pet ljudi?
Milkica Milojević: Prijedlog Zakona je došao u Skupštinu, usvojen je u formi nacrta i bilo je sve završeno, i onda je pušteno da „potone“, tako se to kaže. Pušteno je da prođe zakonski rok, nakon kog se zakon ne može usvojiti.
Taj zakon je potonuo na način na koji je jedini mogao. Da je došao do Skupštine, bio bi izglasan. Jedini način je bio da ga drže u ladici.
Ministarka Selma Čabrič je bježala od novinara odavde do Trebinja, na Međunarodni dan porodice, da je ne bi pitali o tome, jer je u njenom ministarstvu taj zakon stajao u ladici i nije upućen u proceduru, a nije upućen u proceduru pod uticajem tzv. antirodnog pokreta. A to vam je skup nekakvih srpsko-srpskih, ćiriličnih organizacija tradicionalnih vrijednosti, a tradicionalne vrijednosti za koje se zalažu su: „Nemojte vakcinisati djecu“, „Ne dajte djeci da peru ruke kada je pandemija“, „Ne dajte djeci da nose maske“, „Treba preispitati pravo na abortus“, „Treba dozvoliti više vlasti roditelja nad djecom“, „Ne treba država da se miješa u porodicu“, i najnoviji njihov je „Ne dajte djeci da se vakcinišu HPV vakcinom“, gdje, iako nije nigdje navedeno, svaki čestiti Srbin i Srpkinja će zaključiti da će se djeca „prokurvati“ ako uzmu tu vakcinu. To su takve organizacije.
Te organizacije nemaju mnogo članstva, nemaju mnogo podržavalaca, ali imaju taj narodni jezik koji će okupiti ljude da se čude i imaju neka uporišta u javnoj vlasti, kao što vidite, zakon im je potonuo.
Inače, ministarka koja ga je držala u ladici je pobjegla u Trebinje i, kada su je kolege u Trebinju pitale: “Šta je bilo sa zakonom?”, zamuckivala je jedno 20 sekundi i nismo dobili odgovor.
Z.J.: Čini mi se da je broj femicida porastao od Nizaminog ubistva?
Milkica Milojević: Broj femicida je manji nego u ranijim godinama, znatno manji, ali je vidljiviji. Kada kažu porast nasilja, nije porast, nego su se samo žrtve više osnažile da prijave. I možda prepoznaju više društvo, pa i mediji da je to javna priča, nešto u javnom interesu, a ne nešto između četiri zida, i da samo ne sazna komšija.
Saradnja medija i sigurnih kuća
S.T.M.: Da li mislite da se mediji mogu udružiti sa sigurnim kućama kako bi promijenili način izvještavanja?
Milkica Milojević: Da, mislim da mogu. Postoje novinari – ustvari više novinarke nego novinari – koje u sigurnim kućama primaju sa mnogo većim stepenom povjerenja. Ne zato što su nužno bolji od drugih, nego zato što ih tamo poznaju – voditeljice sigurnih kuća, osnivačice organizacija – gdje postoji već neki stepen povjerenja i neki partnerski odnos.
Jednostavno, postoji nas nekoliko koji imamo više alata za određene teme i oblasti nego druge kolege. Neko je možda fantastičan u automobilizmu ili fudbalu, koji sam nekada znala, a sada ne znam, ali kada je riječ o nasilju, postoje oni koji će bolje pristupiti žrtvi, bolje razumjeti fenomen, sa više senzibiliteta i povjerenja pristupiti žrtvi, bez dovođenja žrtve u opasnost.
Zato je saradnja moguća, ali s obje strane – i u sigurnim kućama i u organizacijama civilnog društva, kao i u novinarskoj profesiji – postoje profesionalci koji su uložili mnogo vremena, truda i znanja da bi izgradili ono što ja zovem „unutrašnja vaser-vaga“.
Uzmete slučaj, stavite ga na svoju unutrašnju vagu – kako bi rekao Milan Kundera – i osjetite da li je nešto ispravno ili ne. Tako je i sa spominjanjem djece. Jedno je zakon koji kaže da se djeca ne smiju spominjati i da se identitet ne smije otkrivati, a drugo je osjećaj da će dijete biti posredno otkriveno.
Ako kažete da dijete ide u drugi ili treći razred u određenom naselju, i da mu se otac zove tako i tako – naravno da će ga ljudi prepoznati. Tu je važno procijeniti: da li su u pitanju mala djeca, tinejdžeri, djeca školskog uzrasta. Ako su baš mala djeca, možda i nije toliko rizično, ali ako dijete ide u školu, vrlo lako može biti prepoznato među vršnjacima.
Zato je svaki slučaj specifičan i zahtijeva posebnu procjenu.
___________________________________________________________________
Ovaj intervju nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izvještavanje o različitosti.
Za njegov sadržaj isključivo je odgovorna Pro Educa i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Mreže za izvještavanje o različitosti.
Izvor: proeduca.net
