Kako mediji balansiraju između javnog interesa i zaštite žrtava nasilja, uz jasnu potrebu za institucionalnom reakcijom
Radionica u Banjaluci, u okviru projekta “Žene i mediji: Mijenjanje narativa”, rezultirala je serijom obrnutih intervjua sa ženama, žrtvama nasilja, i ljudima iz medija. Učesnice radionice dobile su priliku da dobiju odgovore na pitanja koja do tada nisu imale priliku da postave. Na pitanja učesnica odgovarala je i Nikolina Aleksić, novinarka Nezavisnih novina, dajući uvid u način na koji mediji pristupaju temama nasilja i kako se priče žrtava prenose javnosti.
Z.J. je prije 14 godina bila žrtva porodičnog nasilja. Nakon izlaska iz Sigurne kuće započela je proces ličnog osnaživanja i reintegracije, koji se pokazao uspješnim i plodonosnim. Uspjela je da se osamostali, izgradi i stabilizuje svoj život. Zajedno sa drugim ženama koje su preživjele porodično nasilje, predstavlja primjer i dokaz da je moguće izaći iz nasilja, izgraditi samostalnost, stati na vlastite noge i dostojanstveno nastaviti život.
S.T.M. preživjela je dugogodišnje porodično nasilje. Trajalo je čak 18 godina. Prošle godine je napustila Sigurnu kuću, sa svoje dvoje maloljetne djece. U međuvremenu je njena kćerka ušla u punoljettvo. S.T.M. je takođe, srećom, uspješno prošla kroz proces ličnog osnaživanja i reintegracije u društvo. Slučaj porodičnog nasilja bio je prijavljivan nadležnim institucijama, a o njemu su u ranijem periodu izvještavali i mediji.
Medijski izvještaji i javna percepcija
Z.J.: Pratimo medijske izvještaje u vezi ubistva u Mostaru, u kojima otac ubice naglašava kako je njegov sin dobar mladić, sportista, iznosi još neke izjave o „finom sinu“, a ne navodi da je već bio prijavljen za nasilje?
Nikolina Aleksić: Znam da su neke kolege prenijeli upravo tu informaciju i da su i drugi mediji preuzeli sa drugih portala tu informaciju. Mi nismo, naravno.
To je, prosto, i do medijske kuće i do toga kako neko gleda na te senzacionalističke vijesti. Meni je to strašno, kao čovjek, kako neko uopšte ima potrebu da ode i opravdava taj čin?
To znači da vi doslovno odlazite kod njegovih roditelja – a svaki roditelj će braniti svoje dijete, to se podrazumijeva. Ali to, po mom mišljenju, uopšte nije novinarstvo. To nije novinarstvo!
Kad sam pročitala tu vijest, bila sam šokirana. Jer sam, kao i mnoge kolege, dosta uključena u ove teme – posebno od slučaja Nizame, kada sam se dodatno angažovala oko tema nasilja u porodici, nasilja nad ženama i femicida.
Meni je, kao novinarki, to nešto nezamislivo, nešto za čim ne bih posegnula nikada u životu.
Z.J.: Koji je to poriv – da li je za klik?
Nikolina Aleksić: Za klik, tako je. Za čitanost.
Oni znaju da će mnogi prenijeti takvu vijest, da će neko kliknuti, da će – bez obzira ko je prvi objavio – i drugi portali preuzeti, pa će ljudi dolaziti na njihov portal.
Ja smatram da je to sve novac ustvari.
Od porodične drame do nasilja nad ženama: odgovorno izvještavanje
S.T.M.: Zašto se često koristi izraz „porodična drama“ umjesto „nasilje nad ženama“?
Nikolina Aleksić: Znate kako, mi novinari koji se baš bavimo tim temama nastojimo da ih obradimo na pravi način – uključićemo sve relevantne sagovornike – tužilaštvo, policiju, sve strane, ali problem je u portalima.
Kolege koje rade na portalu, jer ja vam mogu reći za sebe, ja sam novinarka i vodim računa o svemu tome, ali oni u toj brzini u kojoj rade – izbacuju vijesti svakih pet minuta, otprilike. I onda urednici insistiraju: „Dajte što prije, dajte da nabudžimo naslov, dajte ovo, dajte ono”, to je problem.
Z.J.: U kakvom mi to društvu živimo i zašto se nije angažovala šira zajednica da se donese Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama, koji bi žrtve nasilja podigao na jedan viši nivo, već se dopustilo da odlučuje pet ljudi?
Nikolina Aleksić: Kada je u pitanju usvajanje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama, kada sam bila na konferenciji povodom 16 dana aktivizma, koju su organizovale Udružene žene, u jednom trenutku je inspektorka iz policije spomenula: „Ponovo ćemo mi pokrenuti taj zakon.“ Reagovala sam u tom trenutku.
Na moje pitanje možete li mi pojasniti o čemu je riječ, odgovorila je: „Ja sam sigurna da će to sada biti usvojeno u narednoj godini, kroz par mjeseci”, tako mi je rekla. ”Pokrenućemo ponovo proceduru i potrudićemo se da to niko ne obori, i one neke nedostatke koji su bili, mi ćemo da ispravimo.“
Istog dana je ministarka Čabrić izjavila: „Nećemo dopustiti da ovog puta padne zakon.“
Saradnja medija i sigurnih kuća
S.T.M.: Da li mislite da se mediji mogu udružiti sa sigurnim kućama kako bi promijenili način izvještavanja?
Nikolina Aleksić: Mislim da mi već dosta sarađujemo sa udruženjima žena i fondacijama, koliko možemo i koliko imamo prostora. Pišemo o svemu što se dešava i apelujemo da su dostupni i sigurne kuće i SOS telefoni i slični vidovi podrške.
Teško je govoriti o tome jer ne možemo tek tako izložiti žrtvu nasilja javnosti – to je vrlo osjetljiv proces, što su i kolege spominjale. Naravno, tu smo da pomognemo koliko možemo.
Mislim da je najvažnije zaštititi žrtvu nasilja, zaštititi dijete, ali i ukazati na nasilnika. To se često stavlja u prvi plan kako bi se pokrenule institucije – tužilaštvo i policija.
_________________________________________________________________
Ovaj intervju nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izvještavanje o različitosti.
Za njegov sadržaj isključivo je odgovorna Pro Educa i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Mreže za izvještavanje o različitosti.
Izvor: proeduca.net
