Kako senzacionalizam u crnoj hronici potiskuje žrtve i oblikuje percepciju javnosti.
Radionica u Banjaluci, u okviru projekta “Žene i mediji: Mijenjanje narativa”, rezultirala je serijom obrnutih intervjua sa ženama, žrtvama nasilja, i ljudima iz medija. Učesnice radionice dobile su priliku da dobiju odgovore na pitanja koja do tada nisu imale priliku da postave. Na pitanja učesnica odgovarao je Željko Raljić, vlasnik i glavni i odgovorni urednik banjalučkog nedjeljnika Respekt! i portala Istinito i šef dopisništva RTV Bijeljina u Banjoj Luci, osvetljavajući ulogu medija u oblikovanju javnog mišljenja o žrtvama nasilja i načine na koje se može promijeniti narativ.
Z.J. je prije 14 godina bila žrtva porodičnog nasilja. Nakon izlaska iz Sigurne kuće započela je proces ličnog osnaživanja i reintegracije, koji se pokazao uspješnim i plodonosnim. Uspjela je da se osamostali, izgradi i stabilizuje svoj život. Zajedno sa drugim ženama koje su preživjele porodično nasilje, predstavlja primjer i dokaz da je moguće izaći iz nasilja, izgraditi samostalnost, stati na vlastite noge i dostojanstveno nastaviti život.
S.T.M. preživjela je dugogodišnje porodično nasilje. Trajalo je čak 18 godina. Prošle godine je napustila Sigurnu kuću, sa svoje dvoje maloljetne djece. U međuvremenu je njena kćerka ušla u punoljetsvo. S.T.M. je takođe, srećom, uspješno prošla kroz proces ličnog osnaživanja i reintegracije u društvo. Slučaj porodičnog nasilja bio je prijavljivan nadležnim institucijama, a o njemu su u ranijem periodu izvještavali i mediji.
Medijski izvještaji i javna percepcija
Z.J.: Kao žrtva nasilja, želim da pitam: zašto mediji daju toliko prostora počiniocima, često pravdajući njihove postupke, dok se mi, žrtve, tretiramo samo kao dio senzacionalističke priče? Kako očekujete da se osjećam ja, i kako se osjeća žrtva koja je preživjela dok čitamo takve vijesti? Kakva je to praksa u novinarstvu, da se ubica stavlja u prvi plan?
Željko Raljić: Na svu sreću, ne završava svako nasilje nad ženama smrću. To je ono što je dobro. Naravno, nije dobro da uopšte ima nasilja u porodici, a u prvom redu i najčešće, koliko znam, riječ je o nasilju nad ženama. Mada u takvim brakovima i djeca trpe sama po sebi.
Šta je tu problem i zašto ubica dospijeva u prvi plan u većini medija? Nije samo senzacionalizam u pitanju, tu postoji i taj ”zanatski” momenat, a to je da je ubistvo vijest. Ubistvo je vijest prve kategorije.
U takvim slučajevima najbitnije je reći ko je ubica, radi osude javnosti i zbog same strukture informacije. Naravno da se pominje i žrtva, u nekim slučajevima se njen identitet prikriva, ali sve ono što se dešava dalje vrlo često jeste, u stvari, jedan – ja ću kao novinar reći – ružan manir, a to je da ti ljudi dobiju zaista prostora u medijima, jer je ono što mi u novinarstvu zovemo „crna hronika“ najčitanije i najatraktivnije.
Znate šta ljudi vole da čuju: ko je ubio, ko je ukrao, ko je zatečen u tuđem krevetu… To su informacije prvog reda, nažalost. Mediji vrlo često podilaze publici – čitaocima i gledaocima – i maksimalno “cijede” takve sadržaje. Objaviće tri nove vijesti u toku dana, objaviće ako neko osvoji nagradu jer je dobar učenik itd., ali to je „dosadno“. Zašto se uvijek kaže ono uvriježeno mišljenje da djevojke vole loše momke? E pa tako i ovdje – lošu vijest ljudi uglavnom vole.
Većina medija, danas su komercijalni mediji. Oni se ne finansiraju iz javnih sredstava i vrlo im je bitno koliko će ljudi pročitati, ostaviti reakciju ili pogledati neki video prilog. Dakle, komercijalni mediji teže zaradi.
To vam je kao u filmovima – u novije vrijeme zabranjeno je pušenje na filmu, reklamiranje alkohola i cigareta itd., a nekada je to bio zlatni holivudski standard. Bili su popularni glumci fotografisani sa cigaretom u ustima, flašom viskija itd. Tako je i ovdje. Ne znam ko se od vas sjeća priče o onom tetoviranom zatvoreniku koji je, zbog ubistva ili nečeg drugog, bio suđen – bio je zgodan momak sa zelenim očima, nabildan itd. Kada su objavljene njegove fotografije, masa žena pohrlila je da mu piše, a neke su čak tražile da im donira spermu iz zatvora. Dakle, to su te izvrnute stvari koje se dešavaju, nažalost. Ali se dešavaju.
Naravno da postoji i ozbiljno novinarstvo, i ono posvećeno koje ide u dubinu i istražuje uzroke.
Ali kada pogledate komentare u većini medija, na društvenim mrežama, vidjećete i osude. Mi u medijima to vrlo dobro znamo, jer su, po nekim istraživanjima, i nas – ta ista publika koja nas prati i čita – osuđivala, pa čak govorili da nas treba „propustiti kroz šake i premlatiti“. Po istoj matrici vrlo često i žrtve dospijevaju u fokus.
Zašto je, ako je silovana, nosila kratku suknju? Šta radi u 12 sati noću na ulici? Zašto je bila polugola? Dakle, uvijek postoji taj moment da se traži izgovor i da se dio odgovornosti prebaci na žrtvu.
Možda će neko u psihologiji reći da je to način da ljudi opravdaju vlastite impulse, jer svi imamo trenutke kada reagujemo slično – kada eksplodiramo, kada nekome zalijepimo šamar ili uputimo tešku riječ. Međutim, jedno su svađe i nesuglasice, a drugo je nasilje.
Kako stari narod kaže – nema braka u kojem se ljudi nisu posvađali. Ali isto tako ne može se dozvoliti da te sitne zadjevice i svađe prerastu, ne samo u verbalno nasilje i psihološku torturu, nego u ozbiljne fizičke napade i povrede. A da ne kažem da je sve češće, nažalost, u našem društvu i tih smrtnih ishoda.
Z.J.: Još jedno pitanje vezano za ubistvo Nizame: u medijima se ističe kako je počinilac “uspješan sportista” – bodibilder. Šta je tu “uspješno” i kakve poruke šalje takvo predstavljanje javnosti? Smatrate li da ovakav način izvještavanja ima odgovornost prema žrtvama i društvu uopšte? Мi smo dotakli dno – i može li još dublje? Može.
Željko Raljić: Uvijek može dublje. Ima jedno nepisano pravilo, odnosno riječ je o staroj izreci koja kaže: dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje. Dakle, to je suština čitave priče.
A nisu pošteđeni uloge nasilnika ni oni superpoznati u javnosti, javne ličnosti, kao ni anonimni. Dakle, jedno je komšija iz komšiluka koji je odan samo alkoholu i ničemu drugom. A drugo je neko ko je napravio zavidnu karijeru, ko je glumac – imali smo i takve situacije. Ko je političar – imamo i to.
Eno, Staša Košarac – on je, kako mi je rekla koleginica sa RTRS-a, tukao svoju suprugu. Dakle, on ima zaštitu. Dok je u visokoj politici, ima zaštitu. Dok je njegova partija na vlasti, on, nažalost, neće odgovarati za to. Sada ima drugu suprugu, ne znam da li nju maltretira, ali prvu jeste i o tome se pisalo i govorilo.
Treću, ne mogu ja više ni da pohvatam sve to, nisam neko ko se time bavi u kontinuitetu…
Ali, naravno, vidimo da to nije slučaj samo kod nas. To je tako u cijelom svijetu – ljudi koji imaju određenu poziciju moći, bilo u politici, bilo u državnim strukturama, ili su bogati poslovni ljudi, a bogati su i glumci i muzičari – često se ponesu. Obično se kaže da su moć i novac najveći afrodizijak na svijetu. Valjda im to imponuje, pa se njihove seksualne afere često pretvaraju i u nasilje, iskorištavanje po raznim osnovama.
Naravno, nisu samo žene žrtve – često su tu i djeca, pa i muškarci. Imali smo situacije ucjena trudnoćom, djecom i tako dalje. Nije nepoznato ni da su žene ponekad u ulozi nasilnika i da pokušavaju zloupotrijebiti ulogu žrtve radi lične koristi. Ali ovdje govorimo o jednoj drugoj vrsti nasilja, koja je, nažalost, ukorijenjena duboko u našem društvu.
Do pred sam 21. vijek nismo imali adekvatne metode, jer smo živjeli u sistemu gdje nije smjelo biti siromašnih, gdje smo bili svi „jednaki“ i gdje je bilo sramota priznati da postoji problem u porodici kao osnovnoj ćeliji društva. U tom socijalističkom sistemu, njegovali smo kulturu da se sve „pomete pod tepih“. Trebalo je da sve prikaže idealnim, a to društvo nije bilo idealno.
Sjećam se – Ilustrovana politika, stariji pamte, 1978. godina. Nađem na smeću novine: Željko Ražnatović Arkan pobjegao iz zatvora u Švedskoj, pronašao bivšu djevojku koja ga je prijavila i spalio joj lice na ringu električnog šporeta. To je zabilježeno još tada.
I još jedna priča – majka sa dvoje djece živi u pećini iznad Podgorice. Dakle, društvo je bježalo od tih problema.
Imali smo centre za socijalni rad, sudove, medije – nije da se nije pisalo. Postojale su rubrike iz sudnice, pa se i tada govorilo o tome, ali realno, društvo, nije se adekvatno bavilo tim problemima, jer da jeste, ne bismo danas imali ovakvu eskalaciju.
Kada su nam došle ove takozvane „slobode“ i demokratije, mi samo smo pokazali jednu stranu svog pravog lica, kao što je to bilo i u ratu. Tada su mnogi bili silovatelji, ubice – taj društveni talog koji je došao do oružja i moći. Kao kad se voda uzburka pa mulj izađe na površinu – tako i danas živimo s tim problemom. I danas, ima u tom mulju tih nesretnika, koji su nasilnici, a nasilnici su jer se ne plaše odgovornosti.
Dosta često sam se sretao u ovom poslu nailazio na to da su policajci među nasilnicima. Dijelom je to razumljivo jer rade posao prinude koji podrazumijeva upotrebu sile. Ali problem je što često imaju zaštitu prijatelja, koji neće adekvatno obraditi prijave, i to je vrlo ozbiljan problem.
Prvi je MUP taj koji često ne pristupa ovom problemu ozbiljno. Da ne kažem da mi imamo taj jedan odjel u MUP-u koji se bavi prijavama građana za nezakonito i neodgovorno ponašanje policajaca, i ako oni sami sebi odgovaraju, onda se i ne može ni očekivati da će biti nekakva sankcija unutar MUP-a za policajce i bilo koje druge njihove uposlenike.
Ponavljam – živimo u društvu gdje se nasilje, bilo verbalno, psihičko nasilje na poslu (mobing), ili nasilje u porodici, često toleriše. Čak i familija, po patrijarhalnoj matrici, prvog gazde u kući prihvata da muškarac bude taj koji će ženi određivati šta treba da radi.
I kada žena nema podršku ni u vlastitoj porodici, onda je to izuzetno ozbiljan problem.
S. T. M.: Zašto pojedini mediji objavljuju identitet i godine žrtava? Na osnovu ličnog iskustva sa netačnim izvještavanjem i otkrivanjem identiteta, postavlja se pitanje odgovornosti i zaštite žrtava u medijima.
Željko Raljić: Pravilo postoji i kaže da se identitet žrtve treba prikrivati. Kada je u pitanju maloljetno dijete, apsolutno. Dakle, niti imenom, niti prezimenom, niti fotografijom ili video zapisom. Apsolutno. Dakle, jer se može navesti na identitet i kada se ne kaže direktno ime i prezime, mada smo imali situacije da se otkriva i gdje osoba živi. Dakle, vrlo često mi postajemo žrtva u medijima.
Ja sam, kao novinar, bio u prilici da budem žrtva medijskog razapinjanja. I mnogi od nas. Dakle, uvijek postoji neki suprotni tabor koji nije zadovoljan vašim radom, pogotovo ne onim kritičkim, pa se nađete u toj situaciji.
Novinari, kada prikupljaju informacije, to rade putem direktne izjave, audio ili video zapisa, putem pisane izjave ili putem saznanja. Dakle, i to je jedan od načina. E sad, na novinaru je da procijeni, a na njemu je i odgovornost – koliko je posvećen svom poslu i koliko vjeruje svom izvoru.
U vašem slučaju, po logici stvari, trebalo bi da je taj novinar imao neki izvor koji mu je prenio sadržaj događaja. Međutim, očito je da je bilo izvrtanja. Ne bih ni pomislio da je to novinar uradio sam, dakle da je dopisao, ali je očito imao nepouzdan izvor. To je jedna dimenzija.
Druga dimenzija je da je vrlo bitno da li postoji saglasnost. Recimo, kada osoba koja je žrtva nasilja želi da izađe u javnost, kao što je Milkica malo prije pominjala slučaj kada je žena došla i rekla: „Želim“, ona nije uvijek svjesna da može biti izmanipulisana ili zloupotrijebljena od strane tog istog medija, ili da, sticajem okolnosti, u čitavoj toj priči ustvari doživi još veći problem nego što je bilo samo nasilje. Pogotovo ako nije riječ o nasilju visokog stepena sa ozbiljnim tjelesnim povredama i slično.
Jer javnost je nemilosrdna i vrlo često „razvlači“ ljude – bilo da su žene, djeca ili neko drugi – i u slučajevima nasilja ili nekih drugih situacija, kao što smo imali nedavno razne seksi afere i kod nas i u Srbiji.
I tu djeca pate, kao i u vašim slučajevima. Razumljivo je da vas, kao majku, boli to kada se dijete uopšte pominje. Ali ako dijete nije navedeno imenom, prezimenom, fotografijom i slično, onda je ono zapravo samo dio priče, da bi priča bila potpuna i da bi javnost bila informisana da je, uz vas kao majku, i vaše dijete bilo žrtva.
Kao i zločinac, tako i nasilnik treba da bude javno proskribovan. To vas pogađa, i to je razumljivo. Evo, navešću jedan primjer: moj tetak je bio stečajni upravnik i optužen je da je pronevjerio 500.000 maraka. Moj savjet njemu je bio da ne reaguje. Za 20 dana optužnica je odbačena, jer su mu zapravo pripremili aferu kako bi drugi stečajni upravnik preuzeo taj posao.
Dakle, nije uvijek suština u tome da će vas javnost osuditi. Njemu, kao ozbiljnom čovjeku, bilo je stalo šta javnost misli, kao što je i vama logično stalo. Ali je nekad taj drugi efekat – pritisak na nasilnika – mnogo važniji.
Naravno, vi i dalje ostajete emotivno povrijeđeni. Najbolje bi bilo da se to nije ni dogodilo, da niko ne sazna. Ali to je moguće samo ako događaja nema. Ne postoji uvijek siguran i pouzdan način da se to dogodi.
Mnogo je važnije da nasilnik bude javno proskribovan i da odgovara pred zakonom za ono što je uradio, nego da se o tome ne govori. Znam da je to posebno teško u manjim sredinama, gdje postoji veliki psihički pritisak na žrtve, jer su ljudi skloni da pokazuju prstom, da prepričavaju, pa čak i da sažalijevaju – a u toj situaciji vama nije do sažaljenja, nego do duševnog mira i sigurnosti vaše djece.
Nažalost, neke stvari je jednostavno u čitavom tom procesu nemoguće izbjeći.
Učenje iz iskustava žrtava nasilja: priče koje mijenjaju društvo”
S. T. M.: Šta ste vi lično naučili iz razgovora sa žrtvama nasilja?
Željko Raljić: Puno toga. Milkica se sjeća slučaja maloljetničke prostitucije – one su poseban vid žrtava. Ta prostitucija, poluprisilna, kako to u početku biva, započela je sa nekih njihovih 14–15 godina. Riječ je o Derventi i još nekim mjestima.
Ono što sam ja slušao iz razgovora s majkama tih djevojaka, jedna je bila iz Bihaća, dvije iz Prnjavora – jasno se vidi da one nisu svjesne šta ih je snašlo, a većina njih nikad neće postati majke zbog silnih bolesti, abortusa i tako dalje. To su strašne stvari. To mi je bilo jedno od najtraumatičnijih iskustava. Ja sam tada bio na RTRS-u, dok se RTRS još uvijek bavio ozbiljnim stvarima, i napravio sam dosta priča na tu temu, sve dok Nikola Špirić to nije zaustavio, da se ne diraju njegove partijske kolege, jer su među tim „klijentima“, koje su djevojčice opsluživale, bili i političari.
Redovni klijenti su bili i pripadnici obezbjeđenja Dragana Čovića kada bi dolazio u Banjaluku; za te prilike iznajmljivan je stan kod Tržnice. Klijenti su bili popularni narodnjaci – pjevači Esad Plavi, Kemal Malovčić, Miloš Bojanić i tako dalje. Dakle, mnogo je njih tu bilo – i razni lokalni moćnici, pumpadžije i tajkuni lokalni, i drugi. To su zaista strašne stvari.
I onda se tu vidi sva bespomoćnost tih majki: jedna je bila supruga poginulog borca, jedna Bošnjakinja, jedna izbjeglica iz Bihaća. U tim situacijama – nedugo nakon rata, kada su socijalne potrebe bile izraženije, ljudi u strahu i bez značajne finansijske sigurnosti – te djevojčice su u početku ulazile u to zbog sitnih stvari, poput mobilnog telefona ili novih štikli, a kasnije su bile primoravane. Majke svjedoče da ih nisu mogle spriječiti da izađu, da su iskakale kroz prozor i slično. Tu je bilo i droge i svega.
To je za mene, kao novinara, jedno od traumatičnijih iskustava i tu sam pokušao maksimalno da dam i ljudski i novinarski doprinos.
Druga iskustva – imam ih i lično. U porodici imam sestru koja je bila žrtva nasilja u porodici i koja je iz takvog braka izašla 30 godina kasnije. Dakle, to nije ništa nepoznato i svjedočimo tome svaki dan.
Vrlo često se dešava da nas pokušaju zloupotrijebiti, pogotovo ljudi bliski osobama koje su bile žrtve, da bi zadovoljili neki svoj poriv ili ostvarili neku materijalnu korist. Svega tu ima.
Ono što je važno jeste da mediji imaju razumijevanja i da žrtve nasilja budu oprezne, ali i otvorene prema medijima. Jer šta su mediji u vašem slučaju? To je kao prozor na kući – jedini način da vidite svjetlo, jedini način da izađete u javnost.
Ponavljam, treba biti oprezan, ali isto tako ne postoji ništa drugo što bi značajno uticalo na javno mnjenje i pomoglo da se te stvari pokrenu s mrtve tačke i mijenjaju. Jer, realno, mediji su najzaslužniji što je priča o porodičnom nasilju i o svakoj drugoj vrsti nasilja dospjela u javnost, postala javna tema i što su se neke stvari počele mijenjati i u zakonodavstvu.
Nismo mi svemoćni, makar nas nekad zvali sedmom silom, a danas četvrtim stubom demokratije, ali možemo mnogo toga – jer i dalje političari i oni koji odlučuju zaziru od medija.
U kakvom društvu živimo: položaj žena i društvene nepravde
Z.J.: U kakvom mi to društvu živimo?
Željko Raljić: Ima tu jedan problem, i ako bi tražili odgovornost, realno, po meni su najodgovornije žene u politici, zato što nisu vaš glas.
Dakle, žene u politici su vrlo često zloupotrijebljene. Vrlo često su, u ovom slučaju, „ikebane“ – nužni broj žena koliko mora da bude procentualno na listi. One se tu nalaze, njima je dobro, imaju dobre plate. Ana Trišić Babić, na primjer, prihvatila je da bude vršilac dužnosti čega nema u Ustavu Republike Srpske. Dakle, toga nema – tri predsjednika, a nijedan nije predsjednik. Žene to prihvataju i vrlo često kroz istoriju… Ako pogledate kroz istoriju, stariji ćete se sjetiti: ko je prvi rekao „Drugovi i drugarice, moramo stezati kaiš“? Milka Planinc, predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, izašla je javno i rekla: „Drugovi i drugarice, moramo stezati kaiš, nema Faksa, nema banana, nema kafe, nestašica.“
Ženama se lakše prašta – one su ljepše lice, lakše prolaze. A kad treba uraditi prljav posao – to je ono što sada za Dodika rade njegove žene u politici: prljav posao. Da li one to moraju, možda nekad i žele? Sa tog terena se vraćamo na priču o zakonu i zašto nisu insistirale. Toliki je uticaj žena u politici, u njihovim strankama koje su vladajuće u Republici Srpskoj, i koje su po logici stvari trebale iznijeti svoj stav i insistirati na tome.
Sljedeća stvar koju želim kratko pomenuti je tradicija. Nisam protiv tradicije koja je duboko ukorijenjena u ovaj narod – ili narode, kako god – iako je istorija malo razdvojila po vjerskim i drugim principima, ali u principu postoji jedan duh, jedan mentalitet. Nisam ni protiv onoga što dolazi sa zapada ili istoka, ako je dobro i zdravo. Sve to može da se kombinuje i predstavlja neko naše lično iskustvo, kao što su komunisti svojevremeno pokušali da naprave samoupravljanje u kojem mi nismo stvarno samoupravljali, nego smo izmanipulisani.
A šta to znači za žene? Prethodno društvo je sve bacalo „pod tepih“, a i ovi sada slijede istu matricu. Kad dođe zakon, trebaju se provoditi procedure, centri za socijalni rad da rade svoj posao. Znate zašto su centri za socijalni rad u bivšoj Jugoslaviji napravljeni? Radi trgovine djecom, radi legalizovanja usvajanja u inostranstvu. Koja normalna zemlja u svijetu bi davala svoju djecu na usvajanje u inostranstvu kad ima depopulaciju, manjak broja rođenih? Trebalo bi da se održavamo, barem da budemo na nuli, a ne da broj stanovnika opada. To je vrlo ozbiljan problem.
Još ću kratko da spomenem – problem nestanka beba, otmice beba, krađe djece iz porodilišta u bivšoj Jugoslaviji. Žene su bile žrtve i u tim situacijama. To traje decenijama, nažalost i do današnjih dana, u mnogo manjem obimu, ali traje i dalje. Nemamo za to adekvatan zakon.
Mnogo žena je umrlo, uključujući i tri majke u mom komšiluku, među kojima i moja – čije je dijete bilo oteto. Nisu dočekale, a ni srednje generacije neće dočekati pravdu, jer taj posao ne ide tako. U Španiji je postojala afera u kojoj je veliki broj djece preko katoličke crkve bio oduzet, ali država je stala na stranu roditelja i afera je završena pred zakonom. Danas imaju nov i moderan zakon upravo o tome.
Zašto to govorim? Zato što je to dio problema: ovo društvo dozvoljava da žena bude žrtva, da bude zloupotrijebljena na mnogim poljima i profesionalno, da radi subotom i nedjeljom, da joj se daju „penzijice“ za četvrto dijete ili slično, dok je ključna vrijednost žene – dijete.
Kad žena ostane bez muža, ona je udovica. A kad žena ostane bez djeteta – kada dijete umre – nema naziva. Stari narod kaže: „Bog dao, bog uzeo.“ Nema naziva. Postoji termin „udovica“, ali nema termina koji bi nazvao majku koja je izgubila dijete – najveću vrijednost i ljubav.
Institucije i odgovornost
Željko Raljić: Kod nas je, osim tradicionalnog dijela problema, ključni problem i u institucijama, jer institucije čine ljudi. Kada mi budemo bolji, biće nam bolje. Problem nisu samo državne institucije – tu je i crkva, i džamija, dakle sve vjerske zajednice – jer se drže tradicionalne matrice: „Nema pedofilije u njihovim redovima, nema zloupotrebe djece, ženskih i muških“ i tako dalje. Neprihvatanje odgovornosti – e, tako je i sa MUP-om, tako je i sa sudovima: niko od njih ne želi preuzeti odgovornost. Naravno, treba vremena da se stvari promijene, isto kao i kod nas u medijima – to je pitanje odgovornosti i strpljenja. Ali, ima mlađih kolega, i vjerujem da će to biti dobro.
Što se tiče vas – za vas je dobro da pronađete taj smisao, da kao žrtve pomažete drugima koji prolaze kroz isto.
____________________________________________________________
Ovaj intervju nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izvještavanje o različitosti.
Za njegov sadržaj isključivo je odgovorna Pro Educa i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Mreže za izvještavanje o različitosti.
Izvor: proeduca.net
