Neke od najljepših poslovnih priča ne počinju velikim ulaganjima, poslovnim planovima i savršeno opremljenim proizvodnim pogonima. Ponekad počinju u porodičnoj kuhinji, iz želje jedne majke da svojoj djeci pripremi zdraviju užinu. A onda, godinama kasnije, ta ista užina postane proizvod koji osvaja nagrade, a porodična ideja preraste u posao u kojem se prepliću ljubav, znanje, upornost i snovi dvije generacije.

Piše: Neda Vukadin/Impressportal.ba

Upravo takvu priču piše Banjalučanka Anastasija Đurić, mlada agropreduzetnica koja je nedavno osvojila priznanje “Zlatno klasje” za najbolju mladu agropreduzetnicu Republike Srpske. Zajedno sa majkom Dušankom razvija brend zdrave hrane “Vitela”, iza kojeg stoji više od dvadeset godina iskustva, mnogo rada i jedna porodica koja nikada nije prestala vjerovati u ono što stvara.

Anastasija je završila Poljoprivredni fakultet u Banjoj Luci, master studije okončala sa prosjekom 9,40, a danas svoje znanje koristi kako bi majčino dugogodišnje iskustvo pretvorila u još uspješniju poslovnu priču. Njihovi proizvodi nastaju uglavnom ručno, prve pločice pakovali su u vrećice za zamrzivač, a u porodičnoj radionici i danas koriste kalup koji je prije mnogo godina nabavio njen otac.

Za Impressportal.ba Anastasija je otvoreno govorila o svojim počecima, neobičnom putu do fakultetske diplome, izazovima mladih preduzetnika, porodičnom poslu, ljubavi koju je pronašla zahvaljujući poljoprivredi, ali i velikim planovima koje ima za budućnost.

Priznanje koje je stiglo kao potvrda dugogodišnjeg rada

Kada je saznala da je dobitnica priznanja “Zlatno klasje”, Anastasija je, kako kaže, osjetila ponos, ali ne samo zbog ličnog uspjeha. Za nju je to priznanje cijeloj porodici koja godinama zajedno radi, istražuje i usavršava svoje proizvode.

“Priznanje mi svakako mnogo znači, prvenstveno zato što dolazi kao potvrda da se trud i rad prepoznaju. Ipak, ne bih rekla da je to rezultat samo mog rada, već svega onoga što smo godinama gradili kao porodica. Iza svakog našeg proizvoda stoji mnogo pokušaja, isprobavanja, ulaganja, prilagođavanja i vremena koje se često ne vidi. Još uvijek učim i imam mnogo toga da savladam, tako da ovo priznanje doživljavam više kao podsticaj i motivaciju za dalji rad. Takođe, mislim da svi mladi ljudi koji odluče da ostanu u ovoj zemlji i da se bore za svoje bolje sutra zaslužuju ovo priznanje”, istakla je Anastasija za Impressportal.ba.

Iako je danas jedno od mladih lica domaćeg agropreduzetništva, Anastasija priznaje da u početku nije ni zamišljala da će se baviti porodičnim poslom.

Od mamine kuhinje do brenda “Vitela”

Prije više od dvadeset godina Anastasijina majka Dušanka, profesorka istorije i geografije, počela je istraživati zdravu ishranu, ljekovito bilje i prirodne sastojke. Željela je svojoj djeci približiti zdravije prehrambene navike, ne sluteći da će jednog dana upravo ti prvi recepti postati temelj porodičnog brenda.

“Sve je počelo zahvaljujući mojoj mami, koja se prije više od dvadeset godina počela baviti zdravom hranom. Zapravo, mama je po struci profesor istorije i geografije, ali silom prilika nikada se tim poslom nije bavila. Njena ljubav oduvijek su bili zdrava hrana, alternativna medicina, biljke i priroda. U početku je to bila njena lična zainteresovanost za zdravu ishranu, a velikim dijelom i želja da nama, svojoj djeci, približi zdrave prehrambene navike. U to vrijeme snimala je prve emisije o ljekovitom bilju. Vremenom su nastajali prvi proizvodi, ljudi su ih prepoznavali i tražili, pa je sve polako preraslo u ozbiljniju priču”, prisjetila se Anastasija.

Dok je odrastala, nije razmišljala da će jednog dana i sama nastaviti majčin posao. Tek tokom studija počela je shvatati koliko se ono što uči na fakultetu može povezati sa proizvodnjom koja je već godinama postojala u njihovoj porodici.

“Iskreno, dugo nisam razmišljala da bih se time mogla baviti u budućnosti. Tek tokom studija, a naročito pred kraj fakulteta, počela sam da povezujem ono što učim sa onim što mama već godinama radi. Tada sam shvatila da njeno praktično iskustvo i moje formalno obrazovanje mogu biti dobra kombinacija. Postepeno sam se uključivala, donosila nove ideje i preuzimala različite obaveze. Danas mogu reći da zajedno pokušavamo da sačuvamo ono što je ona započela, ali i da tome damo neki novi pravac i savremeniji oblik”, objasnila je.

Šest ukusa proteinskih pločica i proizvodnja u kojoj se mnogo toga radi ručno

Danas “Vitela” ima raznovrsnu ponudu, a proizvodi nastaju kombinovanjem pažljivo odabranih sastojaka, porodičnih receptura i novih ideja.

“Naša ponuda je danas prilično raznovrsna. Tu su energetske i proteinske pločice različitih ukusa, proteinski proizvodi, prirodni pripravci i preparati za zdravlje, pluća, pamćenje, imunitet, detoks programi, kao i drugi proizvodi namijenjeni ljudima koji žele da vode više računa o svojoj ishrani i životnim navikama. U proizvodnji koristimo različite vrste voća, orašastih plodova, sjemenki, proteinskih sastojaka i drugih pažljivo odabranih sirovina”, navela je Anastasija.

Kada god imaju priliku, majka i kćerka odlaze i u prirodu kako bi same prikupile određene sastojke.

“Čim imamo mogućnost i priliku, volimo da odemo u prirodu i da sami obezbijedimo sirovine za proizvode, poput bobica smreke, gloga i borovih iglica. Trudimo se da što više pažnje posvetimo samom sastavu, kvalitetu sirovina i nutritivnoj vrijednosti proizvoda. Ono što je važno naglasiti jeste da se kod nas ne radi o industrijskoj, masovnoj proizvodnji. Većina posla obavlja se ručno, u manjim količinama, uz dosta pažnje posvećene svakom proizvodu. To zahtijeva više vremena, ali nam omogućava da imamo bolju kontrolu nad procesom i kvalitetom i da u svaki dio proizvodnje unesemo dio sebe”, pojasnila je.

Među proizvodima po kojima je “Vitela” najprepoznatljivija nalaze se proteinske pločice, dostupne u šest ukusa. Veliko interesovanje, kaže, vlada i za njihove detoks proizvode.

“Trudimo se da ponudu stalno razvijamo i prilagođavamo potrebama ljudi. Važno nam je da iza svakog proizvoda stoji razlog zbog kojeg smo ga napravili. Posebno želim da naglasim da za sve naše proizvode imamo urađene mikrobiološke analize”, dodala je.

KEP – tri slova iza kojih se krije posebna porodična uspomena

Jedan od najzanimljivijih detalja njihove priče krije se u nazivu prvih energetskih pločica.

Naime, prije nego što je nastala današnja proteinska pločica, Dušanka je pripremala energetsku užinu za svoju porodicu. Proizvod je nosio naziv KEP, a osmislio ga je Anastasijin otac.

“Zanimljivo je da naše proteinske pločice nisu nastale kao proteinske pločice. Prvi proizvod koji je mama napravila prije više od dvije decenije bila je energetska pločica, namijenjena prvenstveno kao zdravija užina. Te pločice su se zvale KEP, taj naziv je dao moj tata i otkriću vam tajnu – ovo je značilo Kekine energetske pločice, po maminom nadimku. Ova skraćenica stajaće i na našoj novoj ambalaži. Moj tata je takođe dosta učestvovao u prvim koracima i sjećam se da je on nabavio prvi kalup od posebnog materijala, koji, u stvari, i danas koristimo”, ispričala je Anastasija.

Vremenom je receptura usavršavana, a energetske pločice dobile su i svoju proteinsku verziju.

“Kako su se potrebe i želje kupaca mijenjale, tako smo i mi počeli da razmišljamo o unapređenju recepture. Vremenom smo došli do proizvoda sa znatno većim udjelom proteina, koji danas predstavlja jedan od naših najprepoznatljivijih proizvoda. U njihovom sastavu nalaze se voće, orašasti plodovi, sjemenke, whey protein i različita proteinska brašna, poput susamovog, suncokretovog i bundevinog. Nastojimo da postignemo dobar odnos nutritivne vrijednosti i ukusa, jer smatram da zdraviji proizvod ne treba da bude kompromis kada je u pitanju uživanje u hrani”, naglasila je.

Razvoj proizvoda, međutim, ne podrazumijeva samo pronalazak dobre recepture. Ponekad je najveći izazov nešto što kupci gotovo i ne primjećuju – ambalaža.

Od vrećica za zamrzivač do sna o vlastitoj fabrici

Dok danas razmišljaju o novim pakovanjima i širenju proizvodnje, Anastasija se sa osmijehom prisjeća vremena kada su pločice pakovali u ono što su imali pri ruci.

“Zapravo, veći problem za nas predstavljale su kesice za pakovanje, koje se moraju naručivati u jako velikim količinama i za koje su potrebne posebne mašine, koje mi još uvijek nemamo, ali nadam se da će se i ovo promijeniti u budućnosti. Dugo godina smo se borili sa raznim improvizovanim ambalažama i pakovanjem koje nije bilo adekvatno i koje nije moglo da prati visokokvalitetne sastojke. Prvo pakovanje bilo je u vrećice za zamrzivač, celofan, neke kutije koje su više ličile na neki loš andol”, prisjetila se kroz osmijeh.

Iako su improvizacije zahtijevale mnogo više vremena i rada, odustajanje nikada nije bilo opcija.

“Pošto nam nije u krvi da odustajemo, pronašli smo način da, sigurno dosta teže, sa mnogo više uloženog vremena i napora, vršimo samo pakovanje proizvoda, ali krajnji rezultat je ono zbog čega se taj trud isplati. Porodično se često šalimo da ćemo jednog dana uramiti mali silikonski pištolj, male reckave dječije makazice i prvi papir koji je tada predstavljao kesicu i da će to jednog dana stajati u našoj fabrici. Jer još uvijek se nadamo da sve velike priče počinju malim korakom”, poručila je.

Njihove proteinske pločice prošle godine osvojile su zlatnu medalju za kvalitet na Festivalu plodova sela, što je za porodicu Đurić bila još jedna potvrda da se upornost isplati.

“Zlatna medalja koju smo osvojili na Festivalu plodova sela za nas je bila posebno značajna potvrda da se sav taj trud i rad isplati i da se kvalitet zaista prepozna”, istakla je Anastasija.

Na Poljoprivredni fakultet došla sasvim slučajno, a završila ga sa prosjekom 9,40

Da život često ima drugačije planove od onih koje sami pravimo, pokazuje i Anastasijin obrazovni put.

Naime, nakon završetka Katoličke gimnazije u Banjoj Luci željela je studirati psihologiju. Međutim, teška porodična godina, obilježena gubitkom oca, uticala je i na njene planove za nastavak školovanja.

“Poljoprivreda nije bila moj prvi izbor. Godina završetka srednje škole bila je izuzetno teška za našu porodicu, a mene je pogodila na toliko mnogo nivoa i prvi put sam spoznala toliko jaku bol. Te godine je nastradao moj otac. Pohađala sam Katoličku gimnaziju, gdje su predmeti sami po sebi dosta zahtjevni, kao i priprema maturskog rada, koja je u toj školi sačinjena iz više dijelova, pismenih i usmenih ispitivanja. Nakon što sam skupila snagu da spremim potrebno gradivo, nekako više nisam imala volje da spremam prijemni ispit za fakultet”, ispričala je.

Izašla je na prijemni ispit za psihologiju, ali nije ostvarila dovoljan broj bodova. Sasvim slučajan odlazak na Poljoprivredni fakultet potom je promijenio tok njenog obrazovanja.

“Nisam čak ni bila dovoljno informisana o tome koje smjerove imaju na ostalim fakultetima. Sasvim slučajno sam ušla na Poljoprivredni fakultet, gdje su me u studentskoj službi dočekale izuzetno ljubazne tete koje su mi sve detaljno objasnile i tada mi je za uši zapala hortikultura. Iskrena da budem, nisam ni znala u potpunosti na šta se ta riječ odnosi. Zainteresovala sam se, spremila prijemni i dalje je nekako sve išlo samo od sebe”, prisjetila se Anastasija.

Na osnovnim studijama završila je biljnu proizvodnju, usmjerenje hortikultura, dok je na master studijama odabrala biljne nauke, usmjerenje voćarstvo.

“Danas iz ove perspektive znam da nisam pogriješila, jer su nam se sve kockice posložile. A što se tiče psihologije, sigurno da to i nije bilo za mene, jer sam po prirodi veoma emotivna i teško bih mogla da razdvojim privatni od poslovnog života”, rekla je.

Tokom školovanja posebno je zavoljela naučnoistraživački rad i laboratoriju, a zbog odličnog prosjeka nekoliko godina bila je i student demonstrator na pojedinim predmetima.

“Bila sam veoma posvećena fakultetu i učenju, što je i rezultiralo time da sam proglašena za najboljeg studenta drugog ciklusa sa prosjekom 9,40. Izuzetno sam ponosna na ovo, jer smatram da nam znanje niko ne može oduzeti. Moje obrazovanje mi je pomoglo da na porodičnu proizvodnju počnem gledati i iz stručnog ugla, ali i da shvatim da je sama suština, odnosno sam korijen naše proizvodnje, veoma povezan sa poljoprivredom”, naglasila je.

Ipak, fakultet joj nije donio samo diplomu i znanje.

“Zanimljiva činjenica je da sam baš preko okupljanja mladih u poljoprivredi, na jednoj konferenciji, upoznala i momka koji mi je danas vjerenik, koji se takođe bavi porodičnim biznisom, proizvodnjom lješnika i koji mi je velika podrška”, otkrila je Anastasija.

Porodica kao najveća podrška i pokretač

Uspjeh brenda “Vitela” Anastasija ne odvaja od porodice.

Nakon gubitka oca 2018. godine, ona, majka i brat morali su se prilagoditi novim životnim okolnostima. Upravo u tom periodu nastali su i temelji brenda kakav danas poznajemo.

“Gubitak oca promijenio je mnogo toga u našim životima i trebalo je vremena da se prilagodimo novim okolnostima, ali i da naučimo da živimo s tim, jer ta bol nikad ne prođe. Moj brat u tom trenutku postaje naš najveći oslonac i zaštitnik. U takvim trenucima čovjek često ni sam ne zna odakle da počne i kako da pronađe snagu za svakodnevne obaveze”, prisjetila se.

Te godine kupili su malu kućnu presu za hladno cijeđenje ulja, koju koriste i danas, a proizvodnju su počeli predstavljati i putem društvenih mreža.

“Spontano smo krenuli da pravimo, a zatim i da prodajemo hladno cijeđena ulja od raznih sjemenki. Godinama prije toga tata i mama su dosta proizvoda pravili i prodavali, postojale su i stranice na društvenim mrežama na kojima smo objavljivali slike naših proizvoda, ali te godine smo napravili stranicu koja je bila prvenstveno za ta ulja i zvala se ‘Sezame, otvori se’, a kasnije smo promijenili naziv u ‘Vitela’, kako nam se danas zove i brend”, objasnila je.

U početku je, kaže, sve posmatrala kao majčin hobi u kojem povremeno pomaže. Tek kasnije shvatila je koliki potencijal njihova proizvodnja zaista ima.

“Posljednjih godina uviđam koliko ovo što radimo ima potencijala, a najveći dokaz su mi pozitivne reakcije ljudi na nas i na naše proizvode. Danas u ovu priču vjerujem svim svojim bićem”, istakla je Anastasija.

Majka i kćerka koje se dopunjuju, ali i međusobno kritikuju

U svakodnevnom radu Dušanka i Anastasija imaju različite obaveze, ali zajednički cilj.

“Mama je glavna kada je u pitanju proizvodnja. Ona zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu zna koje namirnice se mogu kombinovati i na koji način. Nadopunjavamo se novim idejama. Ja sam ta koja joj spomene neki novi proizvod, a ona je ta koja to uvijek rado prihvati i odmah se baci na istraživanje. Kada je porodični posao, a vjerovatno i svaki drugi u pitanju, važno je da naučimo da prihvatamo kritiku i da nas to tjera da budemo još bolji, a jedna drugoj smo najveći kritičari”, priznala je uz osmijeh.

Dok je majka posvećena proizvodnji, Anastasija se bavi tehničkim i administrativnim poslovima, ambalažom, marketingom, pronalaskom novih kupaca i saradnji, kao i sadržajem za društvene mreže.

Kada su narudžbe veće, u pomoć priskače i njen brat Arsen.

“On ne voli toliko da se eksponira, ali nam svakako dosta pomogne, jer kao što sam rekla, sve radimo ručno i nekada samo jedna od faza, recimo pečatiranje proizvoda, može da oduzme jako puno vremena”, navela je.

Podršku im pružaju i prijatelji i rodbina, posebno tokom sajmova.

“Redovan član naše postavke kada su u pitanju sajmovi bila je moja najbolja drugarica Danijela, kojoj sam bila vjenčana kuma, ali ona trenutno ima bebicu od skoro dvije godine i onda ne može sve da postigne. Ipak, velika nam je podrška i motivacija. Takođe, prilikom sajmova dosta nam pomažu i tetka Dragica, mamina prijateljica Daniela i ostali naši dragi prijatelji. U maju ove godine imala priliku da učestvujem na Francusko-srpskom forumu ženskog preduzetništva, koji se održavao u Parizu. Pored žena privrednica iz Srbije učestvovalo je i 8 žena iz Republike Srpske, na čelu za Žanom Arsić, predstavnicom područne komore samostalnih preduzetnika”, ispričala je.

Za Anastasiju najveća vrijednost porodičnog posla nije samo mogućnost zajedničkog rada, već povjerenje koje postoji među njima.

“Ne radimo samo zbog trenutnog rezultata, već želimo da izgradimo nešto što će trajati i što će se jednog dana moći nastaviti razvijati. Iako baš ovo nekada zna biti veoma izazovno i zbog sukoba mišljenja nekad dođe i do prepirke, ali to sve vrlo brzo riješimo razgovorom”, objasnila je.

Radila kao konobarica, a danas razvija vlastiti posao

Anastasija ne krije da joj nikada nije bilo teško raditi i da je tokom studija često obavljala više poslova istovremeno.

“Nikada mi nije bilo teško da radim i oduvijek sam radila više stvari u isto vrijeme. Dok sam studirala, konobarisala sam, a na masteru sam, nakon položenih ispita, otišla da odradim ljetnu sezonu u šanku, na jednom ostrvu, kao najbolji student. Mislim da me je sve ovo oblikovalo u osobu kakva sam danas i još više mi pomoglo da razumijem ljude, ali i značaj sopstvenog rada i novca”, ispričala je.

Danas ima registrovano poljoprivredno gazdinstvo, a dio pripravničkog staža obavila je u Poljoprivrednom klasteru “Krajina”.

“Rad u Poljoprivrednom klasteru ‘Krajina’ izuzetno mi je pomogao da upoznam i drugu stranu poljoprivrede, kroz rad sa opštinama, proizvođačima, projekte, sajmove, radionice i različite aktivnosti u sektoru. Nadam se da će se uskoro steći uslovi da nastavim i s drugim dijelom pripravničkog staža. Mislim da je korisno imati iskustvo i izvan vlastitog posla, jer tako dobijate širu sliku o mogućnostima, ali i problemima sa kojima se poljoprivrednici svakodnevno susreću”, pojasnila je.

Iako mnogi preduzetništvo zamišljaju kao slobodu i fleksibilno radno vrijeme, Anastasija kaže da stvarnost često izgleda drugačije.

“Nije dovoljno imati dobar proizvod i očekivati da će kupci sami doći. Potrebno je mnogo rada na nabavci kvalitetnih sirovina, organizaciji proizvodnje, analizama, deklaracijama, ambalaži, promociji i pronalaženju odgovarajućih prodajnih kanala. Kada je riječ o malim proizvođačima, jedan od većih izazova je i to što često nemamo mogućnost da nabavljamo sirovine i ambalažu po uslovima kakve imaju veliki proizvođači. Takođe, potrebno je dosta vremena da se izgradi povjerenje kupaca i da ljudi prepoznaju kvalitet proizvoda”, naglasila je.

Ipak, uprkos svim izazovima, ne bi mijenjala ono čime se bavi.

“Trenutno sam potpuno posvećena našem porodičnom poslu i radim sigurno više od osam sati dnevno, koliko bih radila u nekoj firmi”, rekla je.

Ljubav prema glumi pomogla joj je i u poslovnom svijetu

Osim što je uspješna mlada agropreduzetnica, Anastasija ima i drugu veliku ljubav – glumu.

Od djetinjstva je učestvovala u predstavama i nastupima, a posebno mjesto u njenom životu zauzima glumica lutkar Nena Rodić.

“Ovdje moram da spomenem moju dragu teta Nenu Rodić, našu glumicu lutkara preko 50 godina, koja mi je prvi put pokazala daske koje život znače. Njoj sam na svemu neizmjerno zahvalna i danas je gledam kao člana svoje porodice”, istakla je.

Iako se danas glumom bavi rekreativno, iskustvo stečeno na sceni mnogo joj znači prilikom predstavljanja proizvoda.

“Kroz nastupe sam vremenom stekla sigurnost pred publikom, naučila da se izražavam i da se lakše snalazim u različitim situacijama. To mi danas znači kada predstavljam proizvode, učestvujem na manifestacijama, razgovaram sa kupcima ili snimam sadržaj za društvene mreže. Zapravo, mislim da je mnogo lakše predstaviti nešto u šta vjerujete kada nemate problem da stanete pred ljude i ispričate svoju priču”, objasnila je.

Porodična priča dobila je i svoje knjige

Pored proizvodnje hrane, porodica Đurić posljednjih godina razvija i jedan zanimljiv projekat.

Anastasijina majka Dušanka napisala je “Kuvar za Vaskršnji post”, objavljen 2025. godine, koji je posvetila svom pokojnom suprugu, a potom i knjigu “28 dana do promjene”.

“Mama je napisala prvi posni kuvar, ‘Kuvar za Vaskršnji post’, koji je posvećen mom ocu, koji je bio izuzetan kuvar, a i zato što je naša slava Lazareva subota i neki od tih recepata nađu se na našoj trpezi”, ispričala je Anastasija.

Promocije ovih knjiga nisu klasična književna predstavljanja. Posjetioci imaju priliku da probaju jela pripremljena upravo prema receptima iz knjiga.

“Od prošle godine počeli smo da organizujemo promocije knjiga na specifičan način, gdje spremimo obilan švedski sto od jela iz knjiga i održimo kratku prezentaciju knjiga i naše proizvodnje. Do sada smo imali nekoliko uspješnih promocija, u Kući Milanovića, Biblioteci sestara Gajić, u prostorijama HUZ ‘Duga’, kao i u raznim mjesnim zajednicama, ali i privatnim vikendicama”, navela je.

Veliki planovi za “Vitelu” i poruka mladima

Kada govori o budućnosti, Anastasija ne krije da bi voljela da “Vitela” jednog dana preraste u još ozbiljniju proizvodnju i postane prepoznatljiva i izvan lokalnog tržišta.

“Najponosnija sam na to što je nešto što je moja mama započela iz jedne sasvim lične potrebe danas preraslo u porodični posao u kojem svi imamo svoju ulogu. Lijepo je vidjeti koliko se toga promijenilo od prvih proizvoda do danas, ali mi je još važnije što smo uspjeli da sačuvamo osnovnu ideju zbog koje je sve počelo i samo je vremenom unaprijedimo”, rekla je.

U planu su nove recepture, unapređenje ambalaže i širenje prodajne mreže.

“Voljela bih da ‘Vitela’ bude još prepoznatljivija, ne samo na našem lokalnom tržištu već i šire. Imamo dosta ideja, ali sam naučila da je za njihovu realizaciju potrebno vrijeme, strpljenje i dobro planiranje”, istakla je.

Njihovi proizvodi trenutno se mogu pronaći u Krajiškoj kući, Marketu Zrno i Splinter teretani, kao i na sajmovima na kojima učestvuju. Narudžbe su moguće putem Instagram profila @vitela__ i brojeva telefona 065/193-216 i 066/113-394, a u planu je i širenje na druga prodajna mjesta.

Mladima koji imaju ideju, ali se plaše prvog koraka, Anastasija poručuje da ne čekaju idealne okolnosti.

“Važno je krenuti, istraživati, učiti i biti spreman na to da neće sve odmah ići onako kako smo zamislili. Ne treba se plašiti ni grešaka, jer se iz njih često nauči najviše. Ali isto tako, mislim da je važno biti realan, dobro upoznati ono čime želite da se bavite i ne očekivati rezultate preko noći”, poručila je.

A kada se prisjeti prvih energetskih pločica, improvizovanih pakovanja i svih malih koraka koji su ih doveli do današnjeg uspjeha, Anastasija ima samo jednu želju – da je ovo tek početak.

“Možda najvažnije, ne treba potcjenjivati male korake. Naša priča je upravo tako počela, jednim proizvodom, jednom porodičnom idejom i željom da napravimo nešto kvalitetno. Sve ostalo gradilo se polako, a s obzirom na naše želje, kapacitete i ambicije, nadam se i želim da vjerujem da je ovo samo početak onoga što nas tek čeka u narednom periodu”, zaključila je Anastasija.

 

Izvor: Impressportal.ba