Vijesti

Branko Milanović: Korona - četiri tipa rada i epidemija

Napisao sam u nedavno objavljenom članku u Foreign Affairs da je pažnja kreatora politika i uopšte javnosti pogrešno usmerena na očuvanje nekih fiktivnih parametara (kao što su cene na berzi) ili jednako pogrešno na finansijsku održivost kompanija.

Nije da su oni nevažni. Ali u uslovima ozbiljnog poremećaja ekonomske aktivnosti, u krizi sličnoj ratu, fokus na finansijske indikatore odvraća pažnju. (Foreign Affairs) Fokus bi trebalo da bude na fizičkim kvantitetima (kao što je i bio u svim ratovima, uključujući SAD tokom Drugog svetskog rata).

Razmotrite današnji problem sa tačke gledišta raspodele posla. Pretpostavite da postoje 4 tipa rada: (A) doktori i medicinsko osoblje, (B) radnici u onlajn maloprodaji, (C) ljudi koji proizvode fizička dobra (fabrički radnici), i (D) profesionalci (učitelji, inžinjeri, dizajneri, itd.). Njihovi brojevi stoje na početku krize u nekoj vezi uspostavljenoj ekonomskom potražnjom, kao i ponudom ovih profesija.

Ogroman šok kao što je epidemija potpuno remeti ravnotežu u novoj potražnji za ova četiri tipa rada. Njihova trenutna raspodela dolazi u kompletni raskorak sa željenom raspodelom pod novim uslovima. Šok eksponencijalno povećava potražnju za A, slično se povećava i potražnja za B jer se ljudi okreću onlajn kupovini i maloprodaji, smanjuje se potražnja za C, dok potražnja za D ostaje manje-više nepromenjena. Tu je još jedan element, specifičan za epidemije. Ako se aktivnosti B, C i D nastave kao ranije, verovatno ćemo imati više zaraženih ljudi (pod pretpostavkom da se većina slučajeva zaraze dešava kroz interakciju na poslu) i više preopterećenih i preplavljenih A-ova, toliko da će porasti stopa smrtnosti. Da bi se to uvidelo, treba prosto zamisliti da B, C i D prestanu da rade i proizvode. Novi slučajevi zaraze sigurno će opasti dok su ljudi naterani da ostanu kod kuće u prinudnoj besposlici. To je upravo ono što karantin treba da postigne.

Međutim, problem je što će, ako sav rad prestane, ljudi uskoro gladovati. Dakle, kompromis između dalje proizvodnje i širenja bolesti ne može se gurati do svoje ekstremne tačke od 0 proizvodnje. Moramo naći tačku kompromisa koja bi dopustila da se ekonomska aktivnost nastavi skromnim tempom dok epidemija ne bude pod nekom vrstom kontrole.

Vratimo se našoj nomenklaturi radnika. Ponuda A-ova (koju nam je izuzetno stalo da povećamo) je manje-više fiksirana na kratke staze (u toku nedelja i meseci o kojima se ovde radi). Dakle, ovde ne može puno toga da se uradi osim pozivanja svog penzionisanog medicinskog osoblja i lekara da se vrate na posao, kao što je upravo uradio grad Njujork. B bi trebalo da stoje dobro što se tiče prihoda jer potražnja za njihovim uslugama raste. Primetite međutim da nešto od njihovog dodatnog rada može proizvesti dodatne slučajeve zaraze. Međutim, tu takođe možemo vrlo malo da uradimo, a da ne zaustavimo sav život.

Ključna kategorija je C. Njihovi prihodi će biti ozbiljno pogođeni epidemijom. Verovatno je da će oni izgubiti posao, i često biti ostavljeni bez bilo kakvih resursa. Da li želite da oni budu osiromašeni i da nekontrolisano lutaju ulicama u potrazi za poslom? Ne, interes kreatora politika treba da bude da koliko god je moguće očuvaju njihov prihod, istovremeno ih ohrabrujući da ne rade. Drugim rečima, ovo su ljudi koji treba da budu u fokusu kreiranja politika: ne želite da njihov prihod padne ispod određenog praga (i zbog humanosti i zbog šireg društvenog interesa), a takođe ne želite da oni rade, kako bi se usporila stopa novih slučajeva zaraze.

Poslednja kategorija (D) su radnici čiji prihod može ostati relativno netaknut, makar na kratki rok, zato što se potražnja za njihovim uslugama ne mora previše ni smanjiti ni povećati, i mogu da obavljaju ove usluge na daljinu. Sa tačke gledišta kreatora politika oni nisu ključni deo biračkog tela o kome sada treba brinuti.

Na ovaj način mislim da možemo formulisati jedno mnogo razumnije usmerenje za ekonomsku politiku tokom epidemije: pokušati koliko god je moguće povećati ponudu A-ova, ograničiti rad koji obavljaju svi drugi (opet onoliko koliko je to moguće), i bezuslovno ekonomski održavati radnike C na površini za vreme trajanja krize. I naravno pomeriti čitav fokus politike sa finansijskih indikatora na prihode domaćinstava.

Branko Milanović je jedan od vodećih savremenih svetskih ekonomista. Radi u istraživačkom departmanu Svetske banke u Vašingtonu, u odeljenju koje se bavi analizom siromaštva, nejednakosti i anketama o domaćinstvima. Predaje kao profesor po pozivu na Univerzitetu Džon Hopkins, na Univerzitetu Marilend i u Karnegijevoj zadužbini za međunarodni mir u Vašingtonu. Objavio je više knjiga, od kojih je poslednja Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World.

 

Izvor: ifdt.community
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog