1. Kako
riješiti problem penzija i uopšte socijalnih davanja u Republici Srpskoj?
– Na ovo pitanje pravog odgovora nema
već godinama. Ako se smatra da je optimalan odnos između zaposlenih i
penzionera 3:1, te kad se zna da trenutno u Republici Srpskoj ima više
penzionera nego zaposlenih, postavlja se pitanje ko će to da zaradi za penzije,
odnosno kako riješiti problem starenja/odumiranja zemlje. Mi smo prinuđeni da
se svaki mjesec zadužujemo kako bi isplatili penzije a čime dodatno
opterećujemo privredu koja realno ne može da izdrži ovoliki broj penzionera i
ostalih socijalnih kategorija. Ovaj problem je jedan od najtežih u našoj zemlji
i mi još nismo čuli pravo rješenje niti od jednog političara, odnosno političke
stranke. Nažalost, niti mediji nisu dovoljno insistirali na ovom pitanju u ovoj
kampanji a što dosta svjedoči o tome da kao društvo uglavnom uopšte nismo
fokusirani na goruće probleme.
2. Kakav privredni model treba da
definiše Republika Srpska u narednih dvadeset godina?
– Naše društvo i njegova ekonomija
nalaze se dvadeset i pet godina u procesu tranzicije iz socijalističke u kapitalističku
ekonomiju. Po dužini tranzicionog procesa smo svojevrsni svjetski rekorderi.
Međutim, da tragedija bude veća, toj tranziciji se uopšte ne nazire kraj.
Očigledno je da prave volje među političkom i intelektualnom elitom za
završetak tog procesa i prelazak na tržišnu privredu još uvijek nema. Prateća
posljedica toga jesu i hronični problemi u funkcionisanju vladavine prava jer
ove nema i nije moguće da je bude bez apsolutnog poštovanja privatne svojine a
koja je opet conditio sine qua non tržišne kapitalističke privrede. Štaviše,
čini se da u posljednje vrijeme značajan broj političkih subjekata, kako onih u
poziciji tako i u opoziciji, kako onih lijevih tako i desnih, zapravo zagovara
povratak planskoj, intervencionističkoj privredi i njenim mehanizmima i
odgovarajućim reperkusijama u ostalim društvenim aspektima.
Ova kampanja nam nije pružila precizan odgovor na
pitanje kakav to konkretan privredni model nude političke partije, odnosno
postoji li danas u Srpskoj neko ko ima konzistentan privredni model kao odgovor
na izazove brojnih ekonomskih problema sa kojima se suočavamo. Kao i sa ostalim
važnim pitanjima, i po ovom problemu partije su jedinstvene u pukom frazerstvu
i demagoškom kombinovanju socijalne pravde i tržišne privrede, radničkog samoupravljanja
i kapitalističkih primanja, odnosno svi su za sve što najbolje svjedoči o tome
da, zapravo, iza svih tih silnih riječi i kandidata nema ama baš ničega
konkretnog kad je ekonomska vizija u pitanju.
3. Kako
riješiti problem viška zaposlenih u javnoj administraciji?
– Ovo je još jedno od ključnih pitanja
na koje godinama unazad ne dobijamo odgovor od ključnih političkih partija. A i
kako bismo, kad su sve iole važnije stranke tamo gdje su na vlasti
pozapošljavale svu svoju bulumentu stranačkih aktivista na javnim jaslama. Bilo
da je riječ o partijama pozicije ili opozicije one nemaju nikakvu namjeru da
smanje broj zaposlenih u javnoj administraciji. Naprotiv, svima su cilj dodatna
zapošljavanja u javnom sektoru što će značiti dalje propadanje privatnog sektora
koji odavno već ne može da prati ogromne troškove javne administracije, a u
kombinaciji s enormnim izdvajanjima za socijalne transfere. Niti jedna partija
ni kandidat se nisu obratili preduzetnicima, te smo svjedoci tragičnog fenomena
da preduzetnički sloj nema svog političkog reprezenta što ima i tek će imati
katastrofalne posljedice po društvo u cjelini budući da najinovativniji i
najproduktivniji dio društva nema suštinski uticaj na političke odluke, već se
sve prepušta tajkunima i političko-bezbjednosnim krugovima. Zato su mali i
srednji preduzetnici, a koji bi trebali činiti kičmu ekonomskog i, uopšte,
društvenog razvoja svake pa i naše zajednice, kod nas u zapećku i predstavljaju
puki objekt voluntaristiških eksperimenata nedorasle političke oligarhije kojoj
je neobično zgodno da sve svoje promašaje kompenzuje povećanjem poreza i drugih
nameta po leđima upravo tog srednjeg i malog preduzetničkog sektora. Time se
sječe grana na kojoj kao društvo sjedimo i koja bi trebala da zapošljava
najveći broj građana, no za to nikoga nije briga a političare ponajmanje.
U svakom slučaju,
bliži se kraj i ovoj predizbornoj kampanji. Jasno je da će nam i u naredne
četiri godine biti isto kao i do sad, ko god da pobjedi. Jer, ništa novo i
kvalitativno drugačije nije ponuđeno niti ovaj put. Na kraju krajeva, ista lica
i iste riječi se ponavljaju neprestano od kraja rata naovamo. Nemamo nova lica,
nove ideje i nove programe i to se itekako osjeti. Jedino je pitanje da li u
budućnosti možemo da se nadamo odgovorima na postavljena pitanja.
Sa ovim dosadašnjim
likovima-nemoguće.
Redakcija Frontala
