"Gledate kako lopta ide preko ograde i sva djeca samo stanu. Gledate jedno u drugo. Postoji samo jedna stvar koju možete učiniti: kamen, papir, makaze.

To je jedini način da se odluči ko će da ode po loptu, onda kada niko ne želi.

Nijedno dijete se ne želi popeti na groblje, zar ne?", rekao je Matić za zvanični sajt Mančester Junajteda opisivajući prvo igralište na kojem je igrao u Srbiji.

"To je bilo prvo fudbalsko igralište na kojem sam ikada igrao, u svom rodnom selu Ub u Srbiji. Ploča prljavštine pored groblja. Uopšte nije bilo trave, pa je površina bila ili previše vlažna ili previše suva, zavisno o tome da li je padala kiša ili ne. Bilo je apsolutno strašno. Ali i to vas uči lekcije, takođe", priča Matić.

"Živjeli smo u malom selu, tamo je možda živjelo 1.500 ljudi. Imao sam puno prijatelja i život se odnosio samo na igranje fudbala - ma koliko teren bio loš. Kad idete kući, roditelji vam mogu vidjeti samo oči jer je ostatak vas prekriven prljavštinom. To je, doduše, bio samo život. Volio sam ga!", kaže Matić.

Matić je naglasio da je fudbal oduvijek bio način života i dio njegove porodice. Otac mu je bio fudbaler, brat takođe fudbaler koji sada igra za APOEL Nikozija. Tri godine, od njegove sedme pa do devete godine, trener mu je bio upravo njegov otac.

"Bila je to noćna mora. Uvijek je bilo teško. Čak i kada sam postigao pet golova na jednoj utakmici, rekao je da sam igrao loše! Uvijek pronalazi nešto, bilo da je to bila propusnica koju nisam napravio ili nešto slično. Za drugu djecu to je bilo u redu, ali za mene je to bila noćna mora. Čak ni sa mojim bratom nije bio tako loš, ali od mene je uvijek želio više. Uvijek", priča Matić.

"Samo jedno u životu mi je rekao da sam dobro igrao! Sjećam se, naravno. Bilo je to polufinale Lige Evrope, Benfika protiv Fenerbahčea, a nakon toga rekao je: dobro ste igrali. Bilo je to prvi put, ali i posljednji!"

Matić je ispričao i kako je više volio fudbal nego školu.

"Nemojte me krivo shvatiti, svidjela mi se škola jer sam mogao vidjeti sve svoje prijatelje, ali kada bih morao pročitati knjigu, moj bi um lutao igrajući fudbal ili košarku. Nisam bio najbolji u svojoj klasi, ali bio sam dovoljno dobar za prolaz dok sam provodio vrijeme razmišljajući o sportu.

Kad nismo bili u školi, tokom ljetnih praznika, nismo imali dovoljno novca da idemo bilo gdje drugo. Ali to nije bio problem. U to vrijeme nisam ni razmišljao o praznicima. Moja se zemlja ekonomski nalazila u teškoj situaciji, ali bio sam zadovoljan onim što sam imao. U ljeto sam imao vremena da se bavim sportom - fudbalom, košarkom, odbojkom - tako da smo provodili vijekove organizujući turnire sa djecom iz drugih sela. Cijelo ljeto smo imali turnire", izjavio je srpski reprezentativac.

Izdvojio je i neke zanimljivosti iz svog života, odrastanja i početka fudbalske karijere.

"Kada sam imao 10 godina, trener iz jednog od većih klubova vidio me kako igram na jednom od tih turnira. Nakon utakmice, prišao mi je i pitao me koliko imam godina. Rekla sam mu da sam rođena 1988. godine.

„Pah. Ne znate ni koliko imate godina. "

Nije mi vjerovao. Način na koji sam igrao odavao je utisak da sam stariji. Otišao je i pronašao neke ljude koji su poznavali mog oca, dobio je telefonski broj mog oca i pitao ga kad sam se rodio. 1988. kao što sam i rekao."

Taj čovjek je bio trener u jednom od najboljih klubova za mlade u Jugoslaviji koji je dobio dozvolu od Matićevog oca da igra na turniru 16 najboljih klubova u zemlji.

"Otac mi je rekao ok i ja sam otišao. Osvojili smo turnir, proglašeni smo za najbolju omladinsku ekipu u Jugoslaviji i osvojio sam nagradu Igrač turnira. Poslije toga i Crvena zvezda i Partizan su me zamolili da igram za njih.

Odabrao sam Crvenu zvezdu, proveo sam tamo četiri godine, a onda su mi rekli da nisam dovoljno dobar i da mogu slobodno otići. Pošto sam već bio u Beogradu, morao sam pronaći drugi klub u okolini. Partizan je čuo da sam slobodan i trener me zamolio da odem tamo pa sam iz Crvene zvezde prešao u Partizan. Bio sam tamo godinu dana i rekli su mi da nisam dovoljno dobar!", priča Matić i dodaje: "Kad vam stalno kažu da niste dovoljno dobri, što još možete učiniti? Dokaži svima da nisu u pravu."

Nakon toga se, priča Matić, vratio kući u svoj prvi klub da bi kada je napunio 18 godina prešao u srpski treći tim.

"Tamo sam proveo šest meseci i otišao u slovački prvoligaš sa FC Kosice. Nakon dvije i po godine otišao sam u Čelsi, zatim Benfiku, povratak u Čelsi, zatim u Mančeseter Junajted."

Matić je objasnio da Srbi vole da podržavaju strane klubove u kojima igraju, naravno, srpski igrači: "Srbi podržavaju Junajted; ne samo zbog mene, već i zbog Nemanje Vidića. Podržavaju Čelsi zbog mene i Branislava Ivanovića, Inter Milan zbog Dejana Stankovića kada je igrao tamo i tako dalje."

Istakao je i da ga raduju odlasci u Srbiju ali da ima jedna stvar koja ga i dalje čudi, to što su nazvali jednu ulicu po njemu u rodnom Ubu.

"Kad sam prvi put čuo za to bilo je: "Dobro", a kada sam se prvi put provozao gradom i ugledao ulicu, bilo je čudno. Ne razumijem to još uvijek.

Možda ću se za 20 ili 30 godina osvrnuti i pomisliti: 'Ok, uradio sam nešto dobro', ali za sada je to još uvijek čudno. Lijepo je, naravno, i čini me ponosnim što ljudi u gradu misle da sam učinio nešto dobro.

Valjda sam daleko stigao otkako sam se penjao preko ograde groblja!"

Frontal