piše: Mišo Vidović
I pored „određenih problema“,
raja se i dalje uredno „odaziva“ na vrbaske plaže: Dobar dio (ne)
izlazi iz vode (a i što bi kada je vani u jednom momentu „prešlo“
četrdeset), drugi neumorno „špartaju“ čamcima po Vrbasu. Ima ih koji
spajaju ove dvije kombinacije. Ništa manje nije ni onih koji se tek
toliko umoče da ih ne „opali“ sunce, pa se vraćaju partijama remija ili
šaha u hladovini, „kibicujući“ lijepe i šarmatne sugrađanke kako
„hvataju boju“…
Ne treba zaboraviti ni meraklije koji u još „dubljoj“ hladovini
pijuckaju i meze, a između gutljaja i zalogaja, „prave dogovor“ ko će
otići po novu turu piva…I svi kao da vele: Hvali more, drži se
Vrbasa… Tako su, što se „golim“ okom moglo primjetiti, Banjalučani
nastavili da ignorišu one famozne table sa natpisom da je „voda opasna
za zdravlje i nije za kupanje“, pritom zanemarujući i činjenicu o
(ne)uređenosti vrbaskih obala i plaža.
I tako Vrbas i dalje teče,
Banjalučani se i dalje okupljalju na njegovim obalama i plažama, a
nedavno je održana i manifestacija „Ljeto na Vrbasu“, po šezdeseti put.
Iako je za proteklih šezdeset godina mijenjala ime, za mnoge Banjalučane
ona je bila i ostala „Karneval na Vrbasu“, kakav je bio njen prvobitni
naziv. Skokovi sa Gradskog mosta, trke vrbaskih dajak-čamaca,
preplivavanje Vrbasa, takmičenje neobičnih plovnih objekata, trke
kajak-kanua, bile su sastavne discipline ove manifestacije.
Prije svega to je bilo i ostalo druženje Banjalučana sa svojom
rijekom. Ako se vratimo u osamdesete godine, prelistavajući već pomalo
požutjele novinske tekstove, stoji podatak da se tokom ove
manifestacije znalo okupiti i po nekoliko hiljada posjetilaca.
…Manifestacija
„Susreti na Vrbasu 86“ još jednom je uspješno pokazala i dokazala svrhu
svog postojanja – druženje na odskora zaboravljenim obalama Vrbasa. Već
od ranih jutarnjih sati u nedjelju su cijele porodice počele dolaziti
na plažu kod Gradskog mosta da zazumu što bolje mjesto za gledanje
karnevala, ali i za sunčanje , kupanje, teferič“, zapisao je reporter banjalučkog „Glasa“, Davorin Reljić.
Nije
ova manifestacija bila predmet interesovanja samo medija sa sjedištem u
Banja Luci. I mnogi mediji iz bivše Jugoslavije – novine, magazini,
časposi , pa i televizijske stanice izvještavale su sa „Karnevala na
Vrbasu“ i „Susreta na Vrbasu“, pažljivo prateći sva dešavanja u i oko
Vrbasa.
Evo kako je 1988. godine u zagrebačkoj „Areni“, novinar ovog
lista Slavko Podgorelec, počeo svoju reportažu „Zelenom ždrijepcu u
pohode“:
…“Pridružimo
se svi Vrbasu, ždrijepcu u trku, na njegovom karavanskom putu kroz naš
lijepi grad Banja Luku – uzviknuo je pjesnik Joco Boković, na
35.jubilarnim (i dosad najmasovnijim i najuspješnijim ) Susretima na
Vrbasu 88…Bila je to manifestacija sporta i kulturnih ostvarenja, ali i
snažne ljubavi prema rijeci koja je ovdašnje ljude oduvijek spajala i
na obalama koje su izgradjivali mnoge moralne vrijednosti. A rijeka se
pokazala u svoj svojoj ljepoti, porubljena đerdanima žalosnih vrba i
jablana u sjeni kojih se toga dana sklonilo oko 35.000 ljudi…“
A
iako su i tih godina skokovi sa Gradskog mosta i trka vrbaskih
dajak-čamaca bili centralni dogadjaji, ne treba zaboraviti ni da su
okupljeni , takođe sa pažnjom pratili (i uživali) u defileu-izboru
najboljeg (najzanimljivijeg) neobičnog plovnog objekta.
Prema
sjećanju mnogih Banjalučana, jedne godine Asim Husedžinović-Brka i Sejo
Kulenović-Kuka, su napravili splav od dva bureta, na kojima su bile
daske sa metalnim dijelom na kojima je bio montiran ražanj(!) sa
janjcem koji se pekao i ovaj plovni objekat je osvojio prvu nagradu.
Bilo
je i komičnih situacija: Pojedini plovni objekti tek što bi prošli
„cilj“ i stigli pred žiri koji je trebao dati ocjene za „umjetnički
dojam“, znao je doživiti „brodolom“!!! No, to i nije bio nekakav problem
za „autore“ i vlasnike plovnog objekta – problem se pojavio tek kada je
trebalo iz Vrbasa, naprimjer, izroniti gajbu piva i drugu vrstu
„logistike“, neizbježnog dijela plovnog objekta bez kojih se nije moglo
„pustiti“ niz vodu.
Istina, ove, kao i prethodnih godina u takmičarskoj konkurenciji nije
bilo neobičnih plovnih objekata – nadamo se da će uskoro ponovo
proraditi domišljatost i originalnost Banjalučana. Skakala se
„banjalučka lasta“ sa Gradskog mosta, bile su i trke čamaca, a na jednoj
od društvenih mreža, Banjalučanin Josip Tica Brnić , prisjetio se da
su „nekada prije pola vijeka mnogi tadašnji mladi su vozili čamce, i
kada mladić krene sa učenjem voženja čamca prvi ispit uzgurati uz
Veneciju, drugi Halil , treći Ada niže Rebrevačkog mosta, pa dolazi
Prvi i Drugi Mlin, Sitari”, i ističe:
…Onda
je mogao da se hvali da je čamdžija. Mnoge tadašnje djevojke su
vozile čamce, skoro kao mladići, a tadašnji čamci i današnji, to je kad
bi uporedio teretni auto i mercedes … Bili su masivni , a dno je sa
donje strane puno katrana i mnogi su propuštali i vodu, ali to
je
bilo najsretnije doba života naše generacije… Ovi čamci nemaju
motore, ipak su brzi kao da ih imaju, pokreće ih ljubav prema Vrbasu i
čamcu sa dajakom…
(foto: Mišo Vidović)
