piše: Srđan Šekara
Njegov puls, kako su tvrdila ljekarska mjerenja
i poslije najvećih napora i naprezanja brzo je dolazio u normalne okvire. A to
mu je omogućavalo izuzetnu psiho-fizičku stabilnost u igri. Zbog toga nije bilo
slučajno, na primjer, što je baš Brajtner bio određen da izvodi jedanaesterce u
reprezentaciji i što je u onim sudbonosnim trenucima finalne borbe za titulu
svjetskog prvaka 1974. godine u Minhenu, onako hladnokrvno realizovao
jedanaesterac protiv Holandije.
Naravno nije riječ samo o fudbaleru koji je mogao u najjačem
ritmu da odigra utakmicu i ostane svjež. Brajtner je bio izuzetna ličnost u
evropskom fudbalu, svestrano izgrađen, jedan od najboljih igrača na sredini
terena koje je Njemačka ikada imala. Uz ovo i veliki vođa ekipe Bajerna, čiji
je udio u trijumfima ovog kluba toliki, da bez njega sigurno ne bi bili
ostvareni. To se posebno odnosi za period pri kraju njegove karijere kada je
Bajern uzeo dvije titule prvaka Njemačke uzastopno. Tada je u tandemu sa
Rumenigeom bio motorna snaga tima, kreator igre i starteg svih uspjeha.
Navijači ne mogu da zaborave onu sudbonosnu utakmicu 21.
marta 1981. godine u Hamburgu, kada je domaćin pobjedom imao priliku da
obezbjedi titulu, ispred Bajerna. HSV je poveo 2:0, i kad je sve izgledalo
izgubljeno, Brajtner je kao nenadmašni vođa inspirisao cijelu svoju ekipu na
podvig. Prvo je majstorski pripremio gol šansu Rumenigeu, koju je ovaj
iskoristio, a minut prije kraja utakmice postigao izjednačujći go, koji je
Bajernu donio titulu prvaka Njemačke.
Igrajući u dva perioda u dresu Bajerna, Brajtner je u prvom
(1969-1974.) bio u timu u kome su glavnu riječ vodili Bekenbauer, Gerd Miler i
golman Sep Majer. U drugom je bio šef orkestra, neprikosnoveni vođa i najbolji
igrač – sve što je ranije samo priželjkivao.
Karijeru je počeo kao 12-godišnji dječak, trenirajući u dvije
ekipe. Triput nedeljno vježbao je sa svojim vršanjcima u amaterskom klubu
Kolbermor, a triput sa ekipom Frilasing koju je vodio njegov otac. Kao dječak, šest
napornih treninga nedjeljno i između treninga 12 kilometara između dva
igrališta na kojima je trenirao. Možda je beš ovo objašnjenje njegovih kasnijih
izuzetnih mogućnosti.
Profesionalni ugovor sa Bajernom potpisao je 1970. godine
kao 19-godišnjak. Trener Udo Latek, koji je na kormilu Bajerna zamjenio Zebeca,
povjerio je Brajtneru dres lijevog beka, koji ga je odveo i do reprezentacije. Ali
želja mladog Brajtnera bila je drugačija: on je bio uvjeren da bi mnogo više
pružio na sredini terena, gdje bi ostao odličan odbrambeni igrač, ali i dobra
napadač. Međutim u to vrijeme njegov glas u Bajernu nije mnogo uvažavan…
U tom periodu ostvario je sve što jedan fudbaler može da
sanja: tri sezone uzastopni(1972,1973 i 1974.) titulu prvaka Njemačke, 1971.
Kup Njemačke, 1974. godine Kup evropskih šampiona, i kao član repreznetacije
trofej svjetskog prvaka. U to vrijeme Bajern od 28. marta 1970. godine do 28.
semptembra 1974. godine, u 67 utakmica na domaćem terenu nije nijednu izgubio.
Kad je poslije osvojene titule svjetskog prvaka 1974. godine
došao u sukob sa selektorom Šenom, Brajtner je otišao u Real Madrid, gdje je
dobio šansu da zaigra onako kako je i htio-na sredini terena. Igrao je u dresu
sa brojem 8, pored svog zemljaka Necera, sa kojim je bio osovina Reala. Za tri
godine igranja u Španiji, za koje je Real ispletio 600.000 dolara, Brajtner je
dvije sezone uzastopno osvajao titulu prvaka Španije (1975. i 1976. godine), a
1975. i Kup Kralja.
Pošto mu je istekao trogodišnji ugovor sa Realom, Brajtner
se 1977. vratio u Njemačku, gdje je jednu sezonu igrao za Ajntraht Braunšvajg, da
bi se,kad nije bilo više Bekenbauera i Milera, za rekordan transfer od 1.96
miliona maraka vratio u Bajern i postao kapiten i vođa tima.
U dresu Bajerna Brajtner je u oba perioda odigrao ukupno 255
prvenstvenih utakmica i postigao 83 gola. Sa 30 utakmica za Ajntraht Braunšvajg
i 10 golova, njegov ukupan bilans u Bundes Ligi iznosi 285 utakmica i 93 gola.
Za reprezentaciju Njemačke Brajtner je odigrao ukupno 48
utakmica i postigao deset golova. Debitovao je 10. oktobra 1970. godine u
Varšavi (3:1), na kojoj je nesrećno postigao autogol, ali se brzo povratio i
odigrao utakmicu na visokom nivou. Pola godine kasnije, zajedno sa još
petoricom članova Bajerna, bio je član reprezentacije koja je 29. aprila 1972.
godine protiv Engleske (3:1) u Londonu izvojevala prvu pobjedu nad Englezima. Ta
ekipa je ušla u istoriju njemačkog fudbala: Majer, Hogts, Brajtner, Švarcenbek,
Bekenbauer, Vimer, Grabovski, Henes, Miler, Necer, Held.
Ova ekipa trijumfovala je i dva mjeseca kasnije na finalnom
turniru prvenstva Evrope 1972. godine protiv SSSR-a (3:0) u Briselu, osvojila
svoju prvu titulu šampiona Evrope.
Najveći trijumf Brajtner je doživio na finalnoj utakmici Svjetskog
prvenstva 7.jula 1974. godine protiv Holandije (2:1) u Minhenu, kad je golom iz
jedanaesterca izjednačio rezultat i odveo svoju reprezentaciju do konačnog
slavlja.
1982. godine ponovo je bio član reprezntacije, i jedini iz
pobjedničkog tima iz 1974. godine, na kome je Njemačka zaustavljena u finalu
11. jula od Italije (1:3) na kome je postigao jedini gol za svoju ekipu.
Odigravši posljednju utakmicu u Bundes Ligi 26. marta 1983.
godine, Bajern mu je organizovao oproštajnu utakmicu 31. maja 1983. na
Olimpjskom stadionu u Minhenu.
Leonidas da Silva
Kao i svi veliki i prvi fudbalski majstori, proslavio se na
najvećoj sceni – Svjetskom prvenstvu. Jedan od najboljih brazilskih fudbalera
svih vremena, Leonidas bio je sa osam golova najbolji strijelac Svjetskog
prvenstva 1938. godine u Francuskoj, na kome je zbog izuzetne elastičnosti
nazavan "Homem Boracha" (čovjek od gume).
Zajedno sa Leonidasom kao glavnim akterom, susret
Brazil-Poljska (6:5), koji je održan 5. juna 1938. godine, ušao je u istoriju
kao jedan od najdramatičnijih na ovom šampionatu. Brazil je lako poveo sa 3:1,i
izgledalo je da će bez problema pobjediti. A onda je kiša koja je počela
nemilosrdno da pada za tili čas pretvorila teren u kaljugu. Ovo je negativno
uticalo na igru Brazila, i Poljska je smanjila na 3:2.
A onda je u jednom trenutku – kako su javili izvješatači – Leonidasu
pukla kopačka. Da ne bi gubio vrijeme, skinuo je i drugu, i tek kada su Poljaci
izjednačili na 4:4, sudija Eklind je primjetio u onom blatu da je Leonidas bos
i poslao ga da se propisno obuče. Pošto u regularnom toku utakmice nije pala
odluka, došlo je do nastavka. Najbolji igrač Poljske Ernst Vilimovski,
proslavio se sa četiri gola, ali ga je Leonidas dostigao"bicikleta": na
ivici kaznenog prostora bacio se za loptom, prevrnuo u vazduhu i okrenut leđima
golu snažnim udarcem zatresao mrežu.
Najbolju utakmicu na Svjetskom prvenstvu 1938., Leonidasje
odigrao protiv Čehoslovačke. Prva utakmica je završila 1:1, i nakon
produžetaka, a u drugoj je Brazil slavio sa 2.1, a oba pogotka postigao je
Leonidas. Zbog lakše povrede nije igrao u polufinalu, koje je Brazil izgubio sa
1:2,a u borbi za treće mjesto Leonidas se oporavio i Brazil je pobijedio
Švedsku sa 4:2, uz dva pogotka Leonidasa.
Kad je 1942. godine postao član Sao Paola za 50.000 dolara
imao je već 29 godina, ali je i dalje igrao briljantno i bio najpopularniji
fudbaler u Brazilu. Na njegovoj prvoj utakmici za novi klub protiv Korintijansa
(3.3), na stadionu Pakaembu okupilo se rekordnih 74.078 gledalaca. To je bio
dokaz njegove ogromne popularnosti, zbog kojeg su se u to vrijeme pušile
cigarete Leonidas i jela čokolada "Crni Dijamant". U dresu Sao Paola:
1943, 1945, 1946, 1948 i 1949. Karijeru je završio u 37. godini, pošto je
odigrao oko 800 utakmica i postigao oko 760 golova.
Posljednju utakmicu za Brazil, Leonidas je odigrao 29.
januara 1946. godine protiv Paragvaja (1:1) u Buenos Ajresu na Kopa Americi. Tada
je navalni trio Brazila činio Zizinjo, Leonidas i Ademir. Za Brazil je odigrao
24 utakmice i postigao 25 golova.
Johanes Neskens
Kad je kao petnaestogodišnji dječak preko tv ekrana pratio
utakmice Svjetskog prvenstva 1966. godine iz Engleske, na njega je poseban
utisak ostavio half pobjedničke ekipe reprezentacije Engleske Nobi Stajls, rastom
mali fudbaler koji je imao hrabro srce i oštrinom dobijao mnoge duele, po
borbenosti i upornosti bez premca. Da li je ovo uticalo na fudbalski razvoj
malog Johana, teško je odgovoriti. Ali da se se razvijao i na kraju postao
najoštriji igrač u najboljoj reprezentaciji koju je Holandija ikad imala – to
je neosporno.
A Neskens je uvjek igrao hrabro, srčano, borbeno. Nastojao
je da oštrina u njegovoj igri nikada ne pređe granice dozvoljenog.
Karijeru je počeo kao 15-godišnjak u rodnom gradiću
Himstedeu, gdje je 1970. "otkriven” od skauta Ajaksa. Samo tri mjeseca
poslije njegovog dolaska u Ajks postao je standradni reprezentativac. Za četiri
godine igranja za "crveno-bijele", tri godine uzastopno je osvajao
Kup evropskih šampiona (1971,1972 i 1973.).Pošto je njegov drug Krojf postao
ikona Barselone, to je u mnogome uticalo da mu se pridruži u Barsi.
U Barseloni je u potpunosti opravdao očekivanja. Poslije 14
godina, 1974. godine Barselona je osvojila titulu prvaka Španije i izašla iz
sjenke Reala.
Kad mu je istekao ugovor sa Kataloncima, Neskens je nastavio
karijeru u Nj Jork Kosmosu za koji je igrao od 1978-1984.
Učestvovao je na dva svjetska šampionta. Na prvom 1974.
godine u Njemačkoj, odigrao je sve utakmice i postigao ček pet golova, od čega
tri iz jedanaesterca. Na finalanoj utakmici, potvrdio je da ima čelične živce
kada je već u prvom minutu igre realizovao jedanaesterac.
Četiri godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Argentini
1978. godine, ponovo je igrao u finalu, ponovo je učestvovao u dramatičnoj
utakmici koju je Holandija izgubila nakon produžetaka.
Učestvovao je i na finalnom turniru prvenstva Evrope 1976.
godine u Jugoslaviji. Njegova ekipa je zauzela treće mjesto, ali on u susretu
protiv Jugoslavije (3:2) nije igrao jer je na prethodnoj isključen. Neskens je
zaista bio i velika zvijezda, ali i veliki nestaško holandskog fudbala iz
njegovih najslavnijih dana.
