autor: Srđan Šekara
Franc Bekenbauer
Osvojio
je sve trofeje svijeta i Evrope -kako sa reprezentacijom, tako i sa klubom. Kao
najbolji "libero" u istoriji svjetskog fudbala, spada i u najuži krug
najboljih svjetskih fudbalera svih vremena. "Kajzer Franc" kako su ga
zvali obilježio je cijelu jednu epohu u njemačkom, evropskom i svjetskom
fudbalu.
Sa lakim korakom i elegantinim pokretima, vrhunskom tehnikom
i neobično preciznim udarcem kojim je "kao rukom" dodavao loptu i na
nekoliko desetina metara, sa fanatastičnim pregledom igre, on je izrastao u
legendarnog vođu reprezentacije svoje zemlje.
Jugoslovenski trener Zlatko Čajkovski poklonio mu je
izuzetnu pažnju kao velikom talentu. Sa 17. godina dobio je stalnu mjesečnu
platu od 160 maraka. Tada je Bajern bio drugorazredna ekipa i član regionalne
lige. U kvalifikacijama za Bundesligu 1965. godine protiv Sankt Paulija u
Hamburgu, Bekenbauer je debitovao u prvom timu Bajerna. Bilo je predviđeno da
igra beka, ali ga trener Čajkovski, na njegovu molbu postavio na mjesto lijevog
krila. Bajern je u sezoni 1965/66. zaigrao u Bundesligi i tada je počela
"era Bekenbauer" koja je ovaj klub proslavila širom svijeta.
U dresu Bajerna odigrao je 396 utakmica, postigao 44 gola i
osvojio sve titule koje su postojale u njemačkom, evropskom i svjetskom
fudbalu: 4 prvenstva Njemačke (1969, 1972, 1973 i 1974.) i 4 trofeja u Kupu
Njemačke (1966,1967,1969 i 1971.),tri sezone uzastopno Kup evropskih
šampiona(1974, 1975 i 1976.) kao i Kup pobjednika kupova 1967. A 1976. godine u
susretu protiv brazilskog Kruzeira (2:0 i 0:0) osvojio je i Interkontinentalni
kup.
Zarađivao je 500.000 maraka godišnje i bio prvi njemački
profesionalni fudbaler koji je od reklame dobio šestocifreni iznos. Jedna
fabrika kreme za brijanje (poznata i kod nas op.a.) ponudila je 2.000 maraka, a
na kraju je platila 100.000. Od reklama je počeo da zarađuje više nego od
fudbala.
Debitovao je u nacionalnom timu 26. septembra 1965. godine
protiv Švedske (2:1) u Štokholmu. To je bila odlučujuća utakmica u
kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1966. u Engleskoj. Prvi put bio je
kapiten reprezentacije 25. aprila 1971 godine protiv Turske (3:0). Kada je na
utakmici pritiv SSSR-a (4:1) u Minhenu 26. maja 1972. godine igrao 60-tu
utakmicu za reprezentaciju, postigao je i svojevrstan record – 60 utakmica za
80 mjeseci.
Kao kapiten pobjedničke ekipe primio je trofej Svjetskog
prvaka, poslije finalne utakmice protiv Holandije, u kojoj je Njemačka poslije
dramatične borbe pobjedila sa 2:1. Bekenbauer je bio proglašen i za najboljeg
igrača prvenstva.
Majer, Hogts, Brajtner, Vimer, Švarcenbek, Bekenbauer (kapiten),
Hajnkes, Henes, Miler, Necer i Kremers je bila ekipa koja je vinula Njemačku u
svjetske visine gdje se nalazi i danas.
Fereira da silva Euzebio

Za svega tri godine
prevalio je put od bosonogog fudbalera iz Mozambika do jedne od najblistavije
zvijezde svjetskog fudbala. Kada je došao u Lisabon iz Mozambika izbio je spor
između dva najveća portugalska kluba, Sportinga i Benfike. Zbog toga je Euzebio
morao da čeka 7 mjeseci i tek u maju 1961. godine potpisao je za Benfiku.
Igrajući za Benfiku u danima najveće slave ovog kluba, dajući
i sam ogroman doprinos tokom 14. godina igranja, devet puta je osvajao titulu
prvaka Portugala: 1963, 1964, 1965, 1967, 1968, 1969, 1971, 1972 i 1973. godine).
Još pet trofeja osvojio je u Kupu Portugala: 1962, 1964, 1969, 1970 i 1972.
godine. U prosjeku svake godine po jedna titula! Šest prvenstava zaredom bio je
najbolji strijelac portugalskog šampionata, a 1968. sa 42, i 1973. sa 40 golova
dobio je "Zlatnu kopačku”.
U dramtičnoj utakmici finala Kupa šampiona u kojoj je Real
vodio 3:2 u poluvremenu, Kolunja je izjednačio, a Euzebio nezaboravnim golovima
u 68 i 78 minuti donio Benfiki najveći klupski trofej u evropskom fudbalu. Pobjednici
iz Amsterdama su: Kosta, Pereira, Anhelo, Kavem, Žermano, Kruz, Hoze Augusto, Euzebio,
Kolunja, Simoeš.
Njaveće priznaje je dobio 1965. godine kada je u
tradicionalnoj anketi pariskog lista "Frnce Football" proglašen za
najboljeg fudbalera Evrope. Igrao je u selekciji FIFA 23. oktobra 1963. protiv
Engleske (1:2), a 1964. protiv Jugoslavije i reprezentacije Skandinavije u izabranom
timu Evrope.
Tokom cijele karijere imao je brojne probleme sa povredama, recimo
da je samo lijevo koljeno sedam puta podvrgnuto hirurškim zahvatima.
Za reprezentaciju Portugala odigrao je 64 utakmice i
postigao 41 gola. Debitovao je 8. oktobra protiv Luksemburga (2:4), a od dresa
Portugala oprostio se oktobra 1973. godine protiv Bugraske (2:2).
Učestvovao je na Svjetskom prvenstvu 1966. godine u
Engleskoj i na njemu doživio najveću slavu, postavši sa 9 golova najbolji
strijelac šampionata. Osvajanjem trećeg mjesta nacionalni tim Portugalije je
postigao najveći uspjeh na svim dosadašnjim svjetskim šampionatima.
Poslije oproštajne utakmice koju mu je Benfika organizovala
dobio je dozvolu u sezoni 1974/75. da karijeru nastavi u SAD gdje je navodno za
tri godine igranja zaradio više nego za 15 provedenih u Evropi. Ostao je jedno
od najvećih imena u istoriji evropskog i svjetskog fudbala, najbolji fudbaler
svih vremena u Portugalu zvanično.
Dino Zof

Za reprezentaciju Italije branio je 1.143 minuta bez
primljenog gola. Od susreta protiv Jugoslavije u Torinu (3:1) 20. septembra
1972. godine, stajao je na golu "azura" na narednih 12 utakmica a da
nijedanput nije primio go.
Kao golman Napolija Zof je odigrao u neprekidnom nizu 213
prvenstvenih utakmica, a kada je prešao u Juventus branio je na uzastopna 332
susreta bez ijednog izostanka. U prvenstvu 1972/73. u dresu Juventusa 903
minuta nije primio go.
Najzad na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine, na kome
je Italija po treći put postala svjetski prvak, sa navršenih 40 godina primio
je trofej svjetskog šampiona.
Karijeru nije počeo slavno. Na debiju, na golu Udinezea kao
19-goišnjak primio je u Firenci od Fiorentine 5 golova. Zbog ovoga poraza
Udineze je ispalo u drugu ligu, a Zof je prešao u Mantovu.
Sa Juventusom je ipak dostigao najslavnije trenutke, osvojivši
pet titula prvaka Italije (1973,1975, 1977, 1978 i 1982.), dok je dva puta
trijumfovao u Kupu Italije (1978/79. i 1982/83.). Međutim nije imao sreću da
osvoji Kup evropskih šampiona. Dva puta Juventus je bio u finalu: 1973. protiv
Ajkasa i 1983. protiv Hamburger SV i oba puta je izgubio sa 1:0.
Učestvovao je na tri svjetska šampionata – 1974, 1978 i 1982.,
a na ovom posljednjem osvojio titulu svjetskog prvaka. Odigrao je 112 utakmica
za reprezentaciju, a 29. maja 1983. godine oprostio se od reprezentacije protiv
Švedske (0:2) u Geteborgu.

