Prije svega, da li se problem pravi samo oko kupovine poslanika? Budimo realni, mi smo kao društvo i ljudi postali toliko jeftini i toliko neprincipijelni da smo ama baš sve stavili na prodaju. Tako, mi prodajemo i kupujemo diplome, poslove, zvanja, ugled. Prodajemo i svoju djecu. Prodajemo svoje žene i muževe. Zašto je sad odjednom nekome toliko čudno da su i narodni poslanici roba koja je svaki dan na pijaci i koja će promjeniti onoliko vlasnika koliko je neko spreman da to sve plati?
Podsjetimo se procesa izbora narodnih poslanika: u pitanju su ili ljudi koji su mjesto na izbornim listama stekli tako što su kandidature platili, ili tako što su se ulizivali liderima stranaka, ili tako što već godinama ognjem i knutom kontrolišu svoje opštinske i gradske odbore u kojima postoji već uhodana mašinerija koja ih izglasava za sve i svašta a da oni nemaju bilo kakve odgovornosti za godine i godine u kojima nemaju bilo kakvih rezultata. Zašto se čudimo da je, primjera radi, Vojin Mitrović promjenio stranu? Da li je on bio preletač i kad je iz SNSD-a prešao u NDP? Koliko stranaka promjeni prosječan političar u Republici Srpskoj? O čemu mi ovdje pričamo?
priču da je na pragu formiranja vlasti, da vladajuća koalicija više nema većinu
u parlamentu i da je ne bi niti imala da nije bilo kupovine poslanika. Odlično.
Postavlja se pitanje, o kojem broju kupljenih poslanika, tj. „papaka“ pričamo?
Prvo smo govorili o dvojici, sad vidimo da su u međuvremenu opoziciju napustili
najmanje još trojica poslanika. Svi su iz SDS-a. Postavlja se pitanje: kako je
moguće i ko je to omogućio u SDS-u da na izborne liste dođu sa Ilijom Stevančevićem
najmanje četvorica (ČETVORICA!) ljudi koji su napustili taj isti SDS za manje
od pola godine od dana ulaska u parlament. Dakle, cijeli jedan poslanički klub.
Da li je bilo ko iz rukovodstva SDS-a izašao pred javnost i objasnio kako se to
u SDS-u biraju kandidati za parlament?
Da li se bilo ko iz rukovodstva SDS-a
izvinio onom dijelu biračkog tijela u Srpskoj koje je za tu stranku glasalo
vjerujući da će omogućiti promjenu vlasti? Sad imamo upravo suprotnu situaciju:
glasovima ljudi koji su birali SDS i promjenu vlasti predvođenu SNSD-om ojačava
se i cementira podrška vladi SNSD-a. I za to je potpuno, nesporno i neupitno
odgovorno najuže rukovodstvo Srpske demokratske stranke.
Sljedeća stvar. Da li bilo ko u opoziciji može da
istupi i javno obeća da više neće biti prelaska opozicionih u redove vlasti? O
kojem broju papaka zaista govorimo? Dvojici ili dvadeset dvojici? Od koliko
papaka je načinjen SDS? PDP? NDP? Zašto se o tome ćuti? Iz jednog jedinog
razloga: niko ne želi u opoziciji da prizna da su im stranke potpuno trule. Da
ne samo da nemaju program i koncept, one nemaju uopšte ljude. Oni jedino čekaju
da vlast padne sama od sebe. Zato i ne potežu bilo koje suštinski važno
pitanje, nego pričom o kupovini poslanika čekaju da dođe do valjane kombinacije
unutrašnjeg socijalnog nezadovoljstva i stranog političkog pritiska koji će
srušiti vladu i prosto instalirati opoziciju da preuzme vlast. Na isti onaj
način na koji je SNSD došao na vlast 1998. godine.
No, sve to i nije previše važno. Ono što je poslije
svega ovoga jasno jeste da nam je sistem u potpunosti truo. Džabe mi pričamo o
ugroženosti Republike Srpske spolja, kad smo je uspješno devastirali iznutra.
Dozvolili smo da nas vode i da o našim sudbinama odlučuju papci i oni koji su
nam papke doveli u parlament. Dozvolili smo da od nas prave ruglo u svakom
smislu. Postali smo predmetom dobre šege, da iz pristojnosti prema čitaocima
Frontala ne upotrijebimo težu (i adekvatniju) riječ.
Redakcija Frontala
