Nakon
što je vladajući SNSD doživio ozbiljan udarac na lokalnim izborima 2012. godine
Dodik je izjavio da je razumio poruku svog naroda i da će donijeti valjane
odluke kako bi napravio određena osvježenja u sistemu koji vodi i koji on lično
ponajviše i reprezentuje. Međutim, ispostavilo se da on nema dovoljno snage da
reformiše bilo sopstvenu stranku, bilo izvršno-administrativni aparat, a
pogotovo da iznese neke od ključnih reformi u društvu poput reforme socijalnog
sistema, izmjena radnog zakonodavstva i fiskalne politike, kao i novog
pozicioniranja Republike Srpske u novonastajućim promjenama regionalnih odnosa.
Sve što je uspio da učini bilo je da sam
dobije protekle izbore, istina veoma tijesno, ali opet da se kaže-da dobije
izbore. I to bez značajnije pomoći bilo koga od visokih stranačkih funkcionera.
SNSD
nije uspio da profiliše nova imena, novu snagu za izazove koji očekuju društvo
u narednih deset godina. Štaviše, nastavkom dosadašnje kadrovske politike i
identičnim personalnim rješenjima kad je vrh izvršne vlasti u pitanju Dodik
svjesno ili nesvjesno potiče svojevrsnu depresiju unutar mislećih snaga u
Srpskoj, ali i unutar svoje sopstvene partije. Nema osvježenja, nema nove
energije, nema nove vizije koja bi svojom ozbiljnošću i dugoročnošću dala
snažne argumente za okupljanje onoga najkvalitetnijega što Srpska i njena
dijaspora imaju a kako bi se pristupilo izgradnji Republike Srpske dvadeset i
prvog vijeka.
Nova-stara
vlada i cijeli izvršni aparat će se zato baviti samo politikantsvom, zaštitom
pozicija stranačkih funkcionera i aparatčika, kao i gašenjem socijalnih požara,
odnosno tu neće biti prostora za bilo kakav dugoročan i strateški rad niti po
jednom zbilja važnom pitanju i problemu u kojem se društvo nalazi. Time će se
Dodik i SNSD i dalje udaljavati od građana i društva, odnosno ostaće u
staklenom zvonu u kojem nemaju realnu sliku stvarnih problema građana i cijele
Srpske. U tom staklenom zvonu biće dobrodošli samo oni koji poslušno i
nekritički pozdravljaju odluke vrha vlasti i koji se utrkuju u sastavljanju panegirika
potezima Dodika.
Takav
sistem će jesti sam sebe, odnosno neće biti urušen spolja, neće biti savladan
potezima opozicije, nego će sam sebe razoriti iznutra prostim oduzimanjem svih
realnih resursa za budućnost. Dodik i SNSD više bukvalno neće imati čime da
vladaju i neće imati na koga da se oslone. Ostaće usamljeni i izolovani, sa
sistemom koji je istrunuo usljed njihove nespremnosti da ga osvježavaju novim
ljudima, a pogotovo onim koji su im kritički ali dobronamjerno ukazivali na
greške.
No,
to je već problem SNSD-a. Pravi problem za ovo društvo i građane jeste
kreiranje relevantne alternative vladajućoj depresiji, učmalosti i
bezidejnosti. Prava potreba Republike Srpske jeste stvaranje „Programa 2050“, odnosno vizije i
koncepta Republike Srpske za narednih trideset i pet godina. To je ono što nam
kao društvu očajnički treba a političke partije, usljed sujete svojih lidera i
nekompetencije svojih vrhuški nisu sposobne da nam ponude.
Redakcija Frontala
