Najveći grad Srpske, tako, nisu posjetili tom prilikom
ni predsjednik Srbije, ni premijer, niti predsjednica Narodne skupštine. S
druge strane, kad im je to potrebno zarad dnevnopolitičkih motiva i jeftinih
poena u patriotskom dijelu javnosti, najviši zvaničnici Srbije neobično vole da
sebi u goste pozovu predsjednika Srpske Milorada Dodika, a kako bi pokazali da
je Slobino kanabe i dalje u funkciji, te da se Beograd i dalje nešto pita makar u regionalnim okvirima.
Ovaj zadnji momenat je možda i ključni ako želimo da razumijemo
politiku Srbije kad je Republika Srpska u pitanju. Naime, Srbija već godinama,
pa i decenijama, pokazuje da nema ama baš nikakvu koherentnu državnu i
nacionalnu politiku. Srbija je bezidejna, siromašna i zaostala zemlja u kojoj
je svake godine manje ljudi nego u prethodnoj i iz koje neprestano odlaze oni
najškolovaniji i najperspektivniji mladi ljudi. Srbija je nevažan faktor ne
samo u širim, nego i u balkanskim okvirima. Srbija je zemlja u kojoj
najnormalnije i najnekažnjenije možete pred trideset hiljada ljudi da pustite
dron sa kartom velike Albanije. Srbija je zemlja u kojoj je najnormalnije da
predsjednik vlade Albanije drži slovo o granicama Srbije. Srbija je zemlja čiji
premijer svako jutro razmišlja šta da poruči medijima a da bi podigao svoj
rejting i time krije potpuni debakl svoje politike u ekonomskoj, socijalnoj, nacionalnoj,
pravosudnoj, obrazovnoj ili bilo kojoj drugoj važnoj političkoj sferi.
Srbija je zemlja u kojoj možete da prodajete torte sa deponije.
Srbija je zemlja čiji predsjednik ima kupljenu fakultetsku diplomu, dok ostatak
najvišeg političko-akademskog establišmenta ima kupljene doktorske titule.
Takvi ljudi, ljudi bez elementarnih skrupula vode Srbiju godinama. I ako tako
postavimo stvari onda možemo da (pro)cjenimo i odnos Srbije prema Republici
Srpskoj.
Taj odnos je veoma jasan i svodi se na to da Srbija jedino prema
Srpskoj može da glumi ozbiljnog političkog igrača. Srbija to ne može niti prema
Crnoj Gori, niti prema Kosovu, niti prema Makedoniji. O Hrvatskoj, Sloveniji,
Albaniji i Bugarskoj da i ne govorimo. Srbija je zemlja kojoj ruski predsjednik
iz Ankare šalje poruku da se „prikači“ na turski gasovod. Srbija je ponižena na
svakom polju a njene političare gorovo niko ne doživljava ozbiljno. Zato Srpska
treba Srbiji da bi ova potonja mogla još da trguje sa svojim značajem, odnosno
da bi mogla da uvjeri Berlin, Vašington, Moskvu i Ankaru da ona može da donese
stabilnost ili nestabilnost u BiH. I to je sve.
Republika Srpska prema Srbiji treba da izgradi realan politički
odnos. Narod Srbije je bratski narodu u Srpskoj i tu ne treba imati bilo kakve
zadnje namjere. Međutim, Srbija odavno nema političko vodstvo. Srbiju vode,
domanovićevski rečeno, slijepe vođe i na strategijski izbor Srbije Srpska ne
može i ne smije da se osloni, prosto zato jer te strategije i nema. I zato bi
za Srpsku vezivanje za izbore političke i akademske elite Srbije bilo pogubno.
Najviši predstavnici Republike Srpske treba da prestanu da zarad
dnevnopolitičkih poenčića služe kao klovnovi u cirkuskim igrarijama politickih
lidera Srbije kojima su, očigledno, opsjene i trikovi jedino preostalo
političko sredstvo budući da su na svim ostalim poljima izgubili bitke. Ako
želi da ima budućnost, Srpska mora da profiliše politiku za narednih trideset
ili čak pedeset godina, odnosno da kreira svoju sopstvenu strategiju
političkog, ekonomskog i pravnog razvoja.
U svakom drugom slučaju, ukoliko Srpska ipak prihvati da postane
sredstvo za cjenkanje zvaničnog Beograda, Briselski sporazum će biti maksimum
kojem možemo da se nadamo.
A kakvi god da smo, do sad smo sami uspjeli više od toga.
Redakcija Frontala
