Pripadnici srednje i starije generacije vjerovatno su se često pitali proteklih
godina kako je bilo moguće da jedna tako lijepa i ozbiljna država, poput bivše
Jugoslavije, ode u krvavi raspad za svega nekoliko dana. Današnji događaji u
Ukrajini na najbolji način odgovaraju na to pitanje: niti mnogo veće zemlje od
bivše Jugoslavije nisu imune na globalne igre velikih, pogotovo ukoliko unutar
njih samih ne postoje preduslovi koji bi garantovali mir i prosperitet.
Ukrajina nije tek neka zemlja, nego
teritorijalno najveća država Evrope, odnosno šesta država u Evropi po broju
stanovnika (oko 46 miliona ljudi). Kad se jedna takva država raspada na sitne
dijelove bukvalno ovih dana, kad je potpuno očigledno da ona nije u stanju da
funkcioniše i da njome s lakoćom upravljaju velike sile, ništa bolje se nije
moglo očekivati niti od jedne Jugoslavije.
A šta tek reći za jednu malu,
siromašnu, podjeljenu i punu mržnje i strahova Bosnu i Hercegovinu? Činjenica
je da države koje ne uspiju da pronađu unutrašnji kapacitet za dogovor
propadaju kao kule od karata. Primjer Jugoslavije, a nadajmo se ne i Ukrajine,
svjedoči da je raspad tih i takvih zemalja strahovit i krvav. S druge strane, neka
druga podjeljena društva poput belgijskog, koja takođe imaju brojne unutrašnje
probleme, ipak uspjevaju da na razuman način raspravljaju o svim razlikama
unutar njih i to omogućuje da se debata unutar društva, ma koliko isto bilo
podjeljeno, ipak vodi u granicama civilizovanog i što je najvažnije-mirnog
ponašanja.
Srbi, Bošnjaci i Hrvati, stoga,
trebaju da uče na ovim primjerima. Imamo i svoje i tuđe modele koji su se
pokazali tako kako su se pokazali. Mi svi moramo biti potpuno svjesni činjenice
da strane sile, sa nama ovakvima kakvi smo, sutra ponovo zarad svojih interesa
mogu da izazovu ozbiljne potrese, a možda čak i novi rat na ovom našem
prostoru. Zato je potrebno da shvatimo da je rat apsolutno najgore rješenje, da
nas je prošli rat potpuno uništio, da u ratu isplivava na površinu najgori
šljam i da poslije rata običnog čovjeka nema nigdje.
Zbog toga, mi se moramo posvetiti
strpljivom dijalogu, racionalnim argumentima i ideji da je najvažnije čuvati
mir, polako graditi zemlju i povjerenje među narodima i ljudima. Mi smo isuviše
mali i siromašni da bi vodili ponovo tuđe bitke. Ne smijemo dozvoliti više
našim neodgovornim političarima da nas uvedu u opasne i nepotrebne avanture. Sve
je moguće postići dogovorom, i bolje je razgovarati i dogovarati sto godina
nego ratovati jedan dan.
Imajući sve navedeno u vidu, jasno je
da mi svi trebamo nove politike i nove ideje. Osnovni okvir u našoj zemlji
treba biti definisan ključnim tačkama:
- – Nema nasilnog rješavanja političkih konflikata
- – Ustav i zakon se moraju poštovati dok se ne promjene
- – Ako se već ne volimo, moramo se poštovati
To su elementarne stvari. Naša djeca
ne smiju doživiti ono što smo doživili mi i naši očevi i djedovi. Sudbina Bosne
i Hercegovine moraju postati mir, tolerancija i razum. Samo tako ćemo biti u
stanju da izdržimo teška iskušenja koja ova nemilosrdni
svijet i njegove najveće sile nose sa sobom.
Redakcija
Frontala
