Ne ulazeći u političko-predizborni kontekst izjave premijerke, jedno je sigurno: predstojeću predizbornu kampanju obilježiće najviše autogolovi. Kako vlasti, tako i opozicije.
Kao što smo i do sad imali priliku da se uvjerimo, vlast i opozicija u Republici Srpskoj godinama se takmiče i vode mrtvu trku kad su bezidejnost i odsustvo bilo kakve političke i razvojne vizije u pitanju.
Da tu nema pameti, novih lica i ideja, časti i poštenja, stručnosti i relevantnih biografija-to je javnosti poznato odavno. No, budući da kvalitet političke scene u Republici Srpskoj opada iz godine u godinu, ovogodišnje izbore neće više toliko obilježiti bezidejnost i nesposobnost političara, kao što je to slučaj bio do sad, već ćemo biti u prilici da posmatramo koji će od suprostavljenih političkih blokova napraviti više grešaka i autogolova.
Već sad je izvjesno da će pobjednik predstojećih oktobarskih izbora biti onaj blok koji načini manje (krupnih) grešaka. A da te greške čine svakodnevno, i da malo-malo partije u vlasti i opoziciji zabijaju sebi spektakularne autogolove-tu nema nikakve dileme.
Gore navedeno jeste posljedica konstantnog osiromašenja političke scene, a što jeste direktna posljedica izostanka strateške vizije od prije deset godina, baš kao što će i stanje za deset godina biti gore nego što je danas, opet zato što danas kao društvo ne razmišljamo o budućnosti i ne donosimo kvalitetne odluke. No, to je već tema za neki drugi tekst.
Ono što je sad važno jeste da političke stranke za petnaest godina nisu uspjele da profilišu niti jedno novo ime, niti jedno svježe lice i niti jednu originalnu i zdravu ideju sa kojima bi mogli da idu na ove izbore i što bi mogli da predstave biračima.
Ključna odgovornost za to leži na najvećim partijama, a to su SNSD, SDS, DNS, PDP i socijalisti. Kako drugačije objasniti činjenicu da su potpredsjednici najvećih stranaka Igor Radojičić, Ognjen Tadić, Branislav Borenović i Saša Čudić maltene već politički penzioneri, a da nikad i nisu dobili pravu šansu da vode svoje partije, a kamoli državu ( osim Radojičića koji je 8 godina predsjednik NSRS). Kad su tako prošli ti inače visokopozicionirani partijski kadrovi, šta tek reći o onima koji nisu bili u najvišim organima partija?
Ili, da idemo još dalje, kako domaće partije da puste sposobne i stručne nepartijske ljude da vode državu(nestranačke ličnosti su nam naredna tema), a što bi bilo ne samo normalno i poželjno, nego bi možda donijelo i izbornu pobjedu jer su ljudi siti političarenja, kad šansu za istinsko vođenje zemlje ne dobijaju i oni koji su godinama u partijskim vrhovima?
Zbog svega toga smo osuđeni da posmatramo političku utakmicu između lošeg i goreg, a koju će odlučiti ne postignuti golovi protivniku, nego manje golova u sopstvenoj mreži. Naše partije su, fudbalski rečeno, ispod nivoa beton lige i to je razlog tragikomičnosti ne samo političkog života, nego i, nažalost, ukupnog stanja u društvu.
Redakcija Frontala
