Istina, na prvi pogled ova mogućnost
ne djeluje previše realno. Mnogo teških riječi i optužbi je palo između ova dva
tabora u zadnje vrijeme, a tek će da pljušte optužbe, uvrede i raznorazna niska
podmetanja. No, to je sve politika i u politici nikad ne treba reći da je nešto
nemoguće. Na kraju krajeva, izbori su pred nama i svaka stranka se služi
apsolutno svim sredstvima da bi dobila što više glasova i time stekla
povoljniju poziciju u pregovorima oko sastavljanja nove vlasti. Koliko god sad
to izgledalo teško zamislivo, sve su prilike da će politička situacija nakon
izbora biti veoma složena, odnosno da će tabori koje predvode SDS i SNSD dobiti
otprilike jednak broj glasova. Tad će ucjenjivački kapacitet bloka oko
Demokratskog narodnog saveza (DNS), odnosno bošnjačke koalicije „Prvi mart“
prosto biti ogroman, jer bez jedne od ove dvije političke grupacije neće biti
moguće formirati novu vladu.
U takvom razvoju događaja može se
zamisliti situacija da Dodik i Bosić odluče da skinu s grbače sve te manje
partnere koji će nesporno tražiti dobar dio kolača od vlasti za sebe,
nesrazmjerno njihovom izbornom rezultatu. Ukoliko SDS dolazi na vlast pod
uslovom da Mladen Ivanić (PDP)
postane član Predsjedništva BiH, da Dragan
Čavić dobije visoko mjesto u izvršnoj vlasti (možda čak i premijersko),
odnosno ukoliko DNS zatraži neku od ključnih pozicija u Srpskoj a da bi podržao
SDS-postavlja se pitanje šta preostaje SDS-u.
O tome sigurno ovih dana razmišljaju i
mnogi unutar samog SDS-a. Činjenica je da mnogi stranački prvaci ove stranke
mnogo manje antipatija imaju prema Miloradu Dodiku nego prema Čaviću, Ivaniću, Marku Paviću ili Petru Đokiću. Kad su partije i vlast u pitanju, uvijek treba znati
da većinu partijskih funkcionera i članova zapravo najviše interesuje što više
pozicija u sistemu vlasti, jer je to osnovni motiv većine njih za samo
bavljenje politikom. Stoga,mnogi u SDS-u bi radije dijelili vlast sa Dodikom na
ravne časti, izbacujući iz bare ostale sitne ribe, nego da plijen, kojeg će
zbog teške ekonomske krize u budućnosti biti sve manje, dijele sa ostalim
gladnim ustima iz opozicije.
S druge strane, ne treba isključiti
niti faktor „Srbija“. Naime, Aleksandar
Vučić, nesporni i odnedavno krunisani vladar Srbije, ima podjednako bliske
veze i sa Mladenom Bosićem i sa Miloradom Dodikom, iako ova dvojica misle da su
u prednosti u Beogradu. Ukoliko Vučić procijeni da je za interese Srbije
najbolje da i SDS i SNSD budu u vlasti-to će biti možda i ključni impuls koji
će stvari okrenuti na tu stranu (ovo je opcija koja, sasvim sigurno, itekako
ima podršku i predsjednika Srbije Tomislava
Nikolića). Na kraju krajeva, upravo je Vučić u Srbiji odlučio da u
parlamentu takoreći više niko ne bude opozicija kako bi zemlja što lakše prošla
kroz nastupajuće turbulentne godine i tako lakše odgovorila brojnim ekonomskim
i geopolitičkim izazovima. Zato ne bi trebalo da čudi da Beograd isti recept
ponudi i Banjoj Luci.
U svakom slučaju, dakle, ne treba
olako odbacivati mogućnost „velike koalicije“ u Srpskoj nakon oktobra.
Uostalom, kad je to moglu da se desi u Njemačkoj, kad se to dešava upravo u
Srbiji (gdje i nije bilo prijeke potrebe za tim), onda to ne bi bila neka
politička naučna fantastika niti u Banja Luci.
Uostalom, za svoje dvadeset i dvije
godine postojanja Srpska je već i vidjela i daleko veća čuda.
BP
