piše: Stevan Stančić
Prije
hiljadu dana počeo je rat u Siriji. Tog 15.
marta 2011, održani su protesti u Damasku koji su se proširili na ostale
gradove i vremenom pretvorili u sukobe. Neodgovorno je tvrditi da je sve
počelo baš tada, jer sirijska vlada
predvođena alavitima je još osamdesetih
godina prošlog vijeka uprljala ruke u nekoliko brzih i brutalnih intervencija
koje su se završile masovnim ubistvima i zapečaćenim strahom (masakr u Hami
1982., opsada Alepa 1980., itd), ali
u kontekstu Arapskog proljeća i moderne borbe sirijskih naroda protiv Bašar al
Asada, ovaj datum se uzima kao početak paklenog oslobođenja.
Ko su
predstavnici sirijskih naroda i kako vide svoju budućnost to je teška glavobolja za cijeli svijet. Asadova alavitska
etnička grupa i dalje snažno drži zapadnu obalu Sirije (Latakija, Tartus,
dijelovi Damaska), Kurdi se učvršćuju na sjeveroistoku nekadašnje zajedničke
države a različite sunitske frakcije upravljaju pograničnim područjima sa Irakom, Jordanom i
Turskom. Sve ostalo, što je većina teritorije, jeste borba prsa u prsa.
Jedini
verifikovan dogovor koji bi trebao da relaksira
sukobe je uklanjanje hemijskog oružja. Sjeverno od Damaska, u rezeorvarima čeka oko 30
000 tona gasa iperita ( mustarda) koji treba da se ukloni iz Sirije do 31.12. i
drugi set od 700 tona industrijskog hidrohloracida koji treba da se ukloni do 14.02.,a
zatim preveze američkim brodovima i uništi nekako i negdje na Sredozemnom moru
(?). Pod kopnenim uklanjanjem, podrazumijeva se transport od Damaska do luke
Latakija preko grada Homsa i procjena je da bi 150 kamiona u normalnim uslovima
putovalo 6 dana, ali kako je Homs područje intezivne borbe, niko nije siguran koliko će trajati
cijeli proces, da li će uspjeti, da li će nešto krenuti po zlu i da li
islamističke opozicione grupe vide ometanje uklanjanja hemijskog oružja kao
odgovor međunarodnoj zajednici na odsustvo vojne akcije koja je nekad davno
tiho najavljivana od strane SAD.
Prije
nešto manje od mjesec dana, stotine demostranata se okupilo u centru Tirane kada
je objavljeno da su SAD uputile zvaničan zahtjev Albaniji da obezbjedi svoju
teritoriju i infrastrukturu za uništavanje hemijskog oružja iz Sirije.Čvrsto prijateljstvo između dva politička saveznika
se poljuljalo kada je albanski premijer
Edi Rama kategorično odbio američki prijedlog i rekao da „..je nemoguće da
Albanija bude uključena u takav projekat.“
Krajem
prošle godine, pojavila se fotografija vojnog teretnog aviona koji je pod
nejasnim okolnostima poletio sa zagrebačkog aerodroma prema Jordanu. Zaostala
ratno jugoslovensko oružje u vidu granata i minobacača viđeno je u rukama
opozicionih snaga širom Sirije u regionima Dere, Alepa, Hame i dokumentovano
video zapisima i fotografijama blogera Eliota Higinsa koji je o cijelom slučaju
pisao pod pseudonimom „Brown Moses“. Hrvatsko učešće u naoružavanju opozicionih
snaga u Siriji je postalo tema medijskih giganata poput Njujork tajmsa i BBC-ja.
Osim
oružja, sa Balkana odlaze i žive glave. „ Vaša borba, tamo, nema nikakve veze sa religijskim principima“,
dio je zvaničnog saopštenja Islamske organizacije Kosova koje je objavljeno
13.11.2013 kao apel mladim Kosovarima da ne odlaze na sirijska ratišta.
Prekasno za dvanaest,već poginulih
Albanaca a sudbina njihovh 140 sunarodnika je nepoznata. Sudbina onih, koji
nisu uključeni u ovu brojku, je tek
misterija.
Na
spiskovima poginulih u „svetom sirijskom ratu“ su i imena državljana Bosne i
Hercegovine. Posljednje poznata žrtva je 21-godišnji Vernes Vehabović iz Zenice.
Ministarstvo bezbjednosti BiH procjenjuje da se oko 70 građana BiH bori u Siriji. Osim izgubljenih života,
konflikt u Siriji je zadao udarac u ionako labavu političku strukturu BiH – u
avgustu 2012., BiH je u UN-u podržala rezoluciju o Siriji predloženu od strane
Saudijske Arabije, što je izazvalo ogorčenje vlasti Republike Srpske koje tvrde da je taj glas u suprotnosti sa
mehanizmom donošenja odluka od međunarodnog značaja u BiH. Kako saudijska rezolucija
nije imala značajnijeg praktičnog odjeka,
tako su se i smirile tenzije na relaciji Dodik – Lagumdžija mada je pompezno najavljivan čak i raspad Parlamenta BiH
zbog ovog slučaja.
Izbjeglice
iz Sirije, koje sada čine čak 19% ukupnog stanovništva u Libanu, počele su da
traže druge imigrantske alternative, a balkanske zemlje su im sigurnije od plavih
grobnica Lampeduze i Malte i vrlo napete situacije u Grčkoj koja je u nekoliko
policijskih akcija očistila ulice Atine od imigranata. Porozna granica Turske i Sirije dovodi izbjeglice do
prve EU barijere a to je Bugarska.
Antonio Guteres, UN predstavnik za izbjeglička pitanja, u novembru je apelovao
na međunarodnu zajednicu da pomogne Bugarskoj da se nosi sa 5000 već pristiglih
izbjeglica iz Sirije jer situacija „ postaje dramatična“. Susjedna Srbija
počinje da osjeća pritisak sa prosječno 40 dnevnih zahtjeva za azil od čega je svaki
treći iz Sirije. U Centru za azil u Bogovoođi, sirijske izbjeglice borave u
okolnim šumama jer nema dovoljno smještajnih kapaciteta i kao „ aveti lutaju kroz Bogovođu“ , kako opisuju
zaposlenici Centra.
Ova
paramparčad sirijskog rata koji se odavno preliva preko granica i počinje da
nas zapljuskuje samo je podsjećanje da
nečijih hiljadu dana postaje naš sumrak.
