Velika umjetnica Radmila Smiljanić, rođena 1940. u Banjaluci, sopranistica je i primadona Beogradske opere, danas profesorka na Katedri za solo pjevanje Fakulteta muzičke umjetnosti u Banjaluci. Njen otac Branko, kraljevski kapetan druge klase, majka Tatjana djevojački Livnjaković i braća Radomir i Vladimir bili su muzički talentovani. Kao i Bahrija Nuri-Hadžić, i Tatjana je prošla muzičku školu Ane Molnar, a onda studirala u Beču. Vrlo često je kao solistica i pijanistica nastupala na koncertima „Jedinstva“.
Žigosana kao buržoaska, porodica je po oslobođenju morala da se preseli u Gradišku, gdje je formiran mali porodični orkestar. Radmila, omiljena partnerka Plasida Domiga i Hozea Karerasa, ostvarila je veoma bogatu i dugu umjetničku karijeru. Muzičku porodičnu tradiciju Livnjakovića danas nastavlja bariton Nikola Mijailović, Radmilin sin.
I pored niza primamljivih poziva, i Bahrija i Radmila su ostale vjerne beogradskoj sceni i publici.
Dok smo još kod operskih pjevača, pomenimo i Mladena Sabljića, pripadnika četvrtog bataljona Škole za rezervne oficire iz Maribora, koji je 14. aprila 1941. kod Mrkonjić Grada pružio posljednji otpor Nijemcima u Bosanskoj Krajini. U istom bataljonu bio je i Branko Ćopić, Mladenov drug iz Učiteljske škole. Sabljić je poslije rata bio režiser i direktor Beogradske opere.
Izvanredan pjevač bio je i dr Vladislav Kostić, koji se 1904. sa porodicom doselio u Banjaluku iz Gradiške. Kao zagrebački student prava bio je horovođa Akademskog društva „Balkan“, dok je kao pjevač debitovao u „Faustu“ u ulozi Valentina. Po povratku sa studija, kao horovođa i pjevač, značajno je uticao na muzički život grada na Vrbasu.
U Banjaluci je sa porodicom kratko živio i Fedor Sahno, emigrant iz Rusije, koji je u Zagrebačkoj operi ostvario sasvim solidnu karijeru. Još jedan izvanredan pjevač iz Rusije – Svjatoslav Hihin, pjevao je u Banjaluci uoči Drugog svjetskog rata, istina kao kafanski pjevač, ali je zabilježen i njegov nastup na koncertu „Jedinstva“.
Banjaluka je imala i niz pjevača sevdalinki, među kojima se izdvajaju braća Hamdija, Mustafa i Irfan Karabegović, Suljo Plićanić i glumac Muhamed Ćejvan, koji je između dva rata snimio i gramofonsku ploču.
Iz Banjaluke je u svijet krenula i nekrunisana međuratna „kraljica sevdaha“ Sofka Nikolić (1907–1982). Kad su u Sarajevu odjeknuli hici Gavrila Principa, njen otac Nikola Vasiljević, sluteći zlo, napustio je Banjaluku i prešao s onu stranu Drine. Sofkina blistava karijera je počela 1923. u Zvorniku. Više ploča od nje u međuratnom razdoblju prodao je samo slavni tenor Enriko Karuzo.
U Banjaluci se 1932, kao član orkestra poznatog Ljube Marinkovića Testeraša, obreo i Ilija Marinković, prvi suprug Sofkin i otac njihove rano preminule kćeri Mariole. Orkestar je svirao u „Nadinom domu“. Odmah poslije „tezge“, Ilija bi odlazio u ljetnu baštu „Venecija“, koju je iz večeri u veče, koliko pjesmom toliko i ljepotom, punila Grkinja Lefka. Nesrećno zaljubljeni Ilija je pred jedno pijano svanuće skočio u Vrbas. Iz vode ga je spasio Miki Mihailović, vlasnik „Venecije“. Ne zna se da li je Vrbas ohladio Iliju ili je njegova zaljubljenost potrajala.
Pedesetih godina u „Palasu“ je estradni zanat pekao Predrag Gojković Cune. Slučaj je htio i da Bilećanin Safet Isović dane Drugog svjetskog rata provede u Banjaluci kao izbjeglica i đak Šeste narodne škole (potonja „Jovan Jovanović Zmaj“).
Izvor: srbiubih/Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv RS
