Porodica Popović iz Banja Luke se bavi pčelarstvom, medom i proizvodima od meda, pčelarskom opremom i alatom, zdravom hranom, i vlasnici su jedne male ali uspješne firme.
„Nakon završetka nesrećnog rata i potpisivanja Dejtona ′95. koji je svima donio mir, moj tata je imao jako težak zadatak pred sobom – kako da prehrani sestru, mene, mamu, mamine roditelje, svoju majku i sebe – sva ova čeljad bila su pod jednim krovom, a tata je jedini bio radno sposoban. Vjerovatno neznajući, moga tatu Miloša tada je stigao blagoslov njegove majke, koja mu je po rođenju rekla: „Dabogda mi bio dobar majstor!“ I zaista, moj ćale je majstorčina, znalac! Naš narod bi rekao – što očima vidi, rukama stvoriti umije“, započinje priču Branislav Popović, sin Miloša Popovića osnivača ove firme.
Od male garaže u kojoj je Branislavov otac počeo da pravi molerske ljestve, stoliće, kace za šljive, na prijedlog jednog čovjeka koji ga je slučajno zapazio počinje da pravi i košnice.
„Tata je nabavio potreban alat i polako počeo. Prvo je ispunio svoju želju i napravio nekoliko košnica za svoj pčelinjak jer je još kao momak imao pčele, koje su mu, nažalost, u toku rata sve uginule. Onda je počeo da proizvodi sve više i više, da zapošljava ljude, da polako gradi malo veću garažu od one prvobitne.“ , priča nam Branislav.
Izrada košnica za porodicu Popović je bila hljeb sa sedam kora, ali pošten i nakapan znojem, a ne nečijom krvlju. Zajedno i složno, kakva treba da bude jedna porodica, od garaže koju su uredili napravili su radnju „Medeni kutak“, u kojoj danas prodaju svoj med i pčelinje proizvode (polenov prah, matičnu mliječ, proplis i sl.), te ostalu opremu za pčelare, zaštitnu odjeću, prehranu i vosak za pčelice.
„Tata i ja smo bili u proizvodnji a mama i sestra u prodaji. Tata je vodio borbu oko kvaliteta, dimenzija, preciznosti, a ja sam tražio kupce, dobavljače, borio se sa papirologijom. Napravili smo internet stranicu i tada su počeli da nam se javljaju i kupci iz inostranstva, jer se o kvalitetu naših košnica pročulo nadaleko. Posao je počeo kako se može samo zamisliti.“, nastavlja svoju priču ovaj mladi i vrijedni čovjek.
I tako, nakon sedam godina mukotrpnog rada i truda, porodica Popović danas ima pčelinjak od oko 90 košnica sa kojeg godišnje znaju imati i do tri tone meda. Pčelinjak je zamišljen i tako da se u njemu mogu održavati predavanja iz praktičnog pčelarstva za sve zainteresovane „od 7 do 77“. Od ove godine imaju i novi proizvodni pogon za košnice, u kojem je trenutno zaposleno osmero ljudi a planiraju taj broj proširiti. Takođe, u toku su radovi na adaptaciji starog proizvodnog prostora u Budžaku gdje će proizvoditi pogačice za pčele i prerađivati pčelinji vosak, a imaju i namjeru da do kraja godine formiraju pčelarsko udruženje za sve pčelare sa područja Krajine.
„Ovo udruženje nametnulo se kao potreba, jer pčelari, nažalost, nisu dovoljno uvezani i često imaju problema da plasiraju svoje proizvode.“ , rekao je Branislav.
Kako to obično biva u životu na putu ka uspjehu nailazili su na razne prepreke. Naročito su ih pogodile poplave iz maja 2014. ali su uz pomoć dobrih ljudi i raznih podsticaja uspjeli da se oporave. Trenutno realizuju projekat međunarodne organizacije rada (ILO), putem kojeg će nastojati da u drvoprerađivačkoj industriji osposobe ljude za rad i da obuče ljude tehnikama praktičnog pčelarenja.
Umjesto da spakuje kofere i kao jedan mlad i fakultetski obrazovan momak krene „trbuhom za kruhom“ put „obećanih zemalja“ Branislav se odlučio za teži put, ostati i boriti se. Ipak ističe da nije lako ali da svi mogu da uspiju – na teži način, ali mogu!
„Potrebni su volja, upornost, znanje, hrabrost, nešto malo sreće i što je najvažnije – potrebna je zdrava porodica, koja je osnov svakog naprednog društva. Kada se okrenem nazad, sve bih uradio potpuno isto, jedino za čim žalim su godine i zdravlje mojih roditelja, posebno moga tate koji se žrtvovao za sve nas. On je udario temelj svega što danas imamo, nadam se da će bar malo uživati u plodovima svoga i našeg rada, živeći u zemlji u kojoj se rodio, za koju se borio i koju će, makar malo bolju ostaviti novim naraštajima u amanet!“, naglasio je Branislav na kraju ove nadasve pozitivne i poučne priče.
Autor: Danka Savić
