Vješto preplitanje simbola sa pojavama ima
odlike zasebnih razumljivih, čitljivih
cjelina podvučenih snažnim metaforama. Uvezani segmenti čine zasebnu poruku
duboke pozadinske tajnovitosti nalik „Slučajevima“ Danila Harmsa. Nameće mi se
misao o potrebi priznanja prisutnosti odlike duboke umjetnosti. Na pravom sam
tragu! (Pomislih)
„Ne
razumijem tvoje poteze/ukoliko ne ugrožavaju moje planove!“ i na kraju poentu
„Gdje
san o ljepoti postaje/Neizvjesnost buđenja u gubitku.“ Aleksandru Čvorović
ova zbirka odaje kao vještog žonglera riječima kojeg se rijetko susreće u
savremenoj ženskoj poeziji srpskoga
jezika.
To je poezija prigušene strasti u kojoj se
žale Tereza iz Avile, Saloma i Sopfa udružene u tihim šapatima koji razdiru
podsvijest i vape kao najsnažnija zvona u svom jeku.
Pjesnikinju je teško uhvatiti u zamci
monolitnog komada uobličenog shvatanja. Ne daj Bože uobičajenog. Scene iz
pjesama pršte reflektivno sugestivnim nabojem. Ona se igra sa situacijama: „Jednom ćeš u začaranom vrtu/ugledati vrata
koja vode bilo kuda.“
Čak i u trenucima bespomoći, bolesti koja ju
prikiva za krevet njoj je u svijesti bijeg: „Tako bih rado ustala i odšetala/Ostavila prazan krevet za
sobom/Slobodno udahnula miris svijeta/Valjda baš tako smrt izgleda.“
Aleksandra Čvorović u svom poetskom traganju
nailazi na različite svjetove, možda i bez želje da ih upoznaje (jer za to nema
vremena) ali ih silno dobro identifikuje, opisuje i ta pročišćenja kroz katarzu
dijeli zajedno s nama. Na svu sreću.
Sa čim uporediti poeziju Aleksandre Čvorović?
Ona je svoja ni manje ni više od onoga koliko je Isidora Sekulić precizna,
istančana i proračunski revna. Ona je u stanju od običnog kućnog posla kao što
je peglanje košulja, „kuhanje bezukusne
hrane“ za svu „gorčinu i osjećaj bezvrijednosti“ ipak na kraju pjesme spoznati da „samoća je blagoslov pogledajte Bogu u oči.“ I
kad ne postoje strofe tu misao traje, teče u paralelnim ravnima.
Poezija „Nadrastanje“ je kaleidoskop u kojem
se prelijevaju boje i to one koje je pjesnikinja podesila da izgledaju posebnim
i jedinstvenim, u svojstvu njenih zakonitosti.
„Grli
me baršunasta mekoća ogrtača/U polumraku otvaram kutiju za nakit/Bocnula me
podivljala grana bisera/kap krvi je
rubinska orhideja/i svjetlaci kupinovog vina.“
A, da bi se skrenula pažnja sa bola koji je
tu, i koji može da podbode: „U mojoj
mašti čudesno blago gusara/Leptiri i vilini konjici/sletjeli na lopte od
ćilibara/tirkizna lica i kornjače od žada/u okovima od bijelog zlata/svijetle u
mraku poput Aladinovog blaga.“ (Kutija za nakit)
Aleksandru Čvorović možemo naći u dvorcu
raskošnih odaja poezije u različitim raspoloženjima! Ona: „Privlači pažnju/čista moć/znala sam.“
Ona može biti: „Hiperbolična/autentična/skrivena u tekst/utkana/rastakana/oplakana.“
Ali isto tako duboko svjesna svoje misije,
one koju je sama odredila da joj bude sudbina, koju nosi kao žrtva, a potom i
kao ponos u njenom dostojanstvenom odabiru.
Pjesnikinja dalje priča „jednu priču“ (u stihovima dakako) „Ogorčena na odgovornost koju nosi/u velikom
iskušenju da posrne i ostane ležati/Da kaže ja više neću!/pa neka se sruši
cijeli surovi svijet čija konstrukcija opstaje na tački dodira/položenoj na
onaj najbolniji pršljen na kičmi.“
Poetika „Nadrastanja“ je poetika bola skopčana
sa svojim dijelovima i servirana kao neminovnost.
Pjesnikinja je ušla u njen lavirint,
dešifrovala ga i ukazala na većinu njegovih oblika.
Bol je nije mimoilazila, ali se s njom
hrabro hvatala u koštac. Borila se s njom kao mnogo žena iz naše Krajine (koja
je postala istorijskim usudom u metafori „krvava košulja“) vjerodostojnim načinom bez gubitka vjere,
nade.
Kad bi bol oslabila, kad bi ga savladala
pjesnikinjina volja ona bi se preobrazila u „Grešnicu“ te: „Duge vijugave
mračno- zelene slutnje/isparavaju u dahu alkohola“ kroz koje ona sanja slobodan let, „Voljela bih slobodno letjeti/ovim mračnim
brlogom punim izmeta.“
Kad i taj nagon ugasi pjesnikinja se vraća
svom osnovnom poslu; ona postaje vjetar, „jurim
ka istoku/ (dok) sunce tek sanja
rosu“, i to pismo završava sa; „i
pišem ponekomu o nečemu/o sebi, samoći i koječemu.“ (Pismo s ove strane)
Aleksandra Čvorović zna da oprašta,
(Oproštenje) jer je pjesnikinja sa duboko usađenom sviješću da; nema li se
oprosta, sve postaje otrovno isparenje u kojem prvo nestaje razum preobražen u
halucinacije, opsjene, a potom se gasi i sam život poput zadnjih zvijezda na
praskozorju jutra.
Kroz sva ta iskupljenja, pročišćenja,
opraštanja ona postaje na kraju za svoj trud ono što je priželjkivala; (Mudra
žena) Cijena je svakako visoka. Pjesnikinja ju plaća i sada zna da se služi
„oružjem“ koje se ne može kupiti, nego
samo zaslužiti.
„Obilježeni
teškom mjerom sopstva/ne letimo jer pozlata krila hrđa/izjedena gorčinom
neprijateljstva/Većina griješi, ništa nije kao što izgleda/Mnogo je knjiga na
policama prostora i vremena.
„Važno
je kako povlačimo konce“ jer „Mi smo stvaraoci stvarnosti.“
„Nadrastanje“ počinje kao „Čovjek“ kojemu se
pridružuje „Žena“ te udruženi u „Prostoru“ postaju poetski kosmos kojeg kite
stiho-upućene zvijezde koje svjedoče vremenu koje je naše i koje će postati
(kad nas ne bude na zemlji) svjedočanstvo o gomili iskrica skupljenih u
svijetleću lebdeću loptu bez mogućnosti ignorisanja.
„Nadrastanje“ je borov hlad na zamornoj
vrućini putniku željnom predaha kojeg prožima miris smole-tamjana.
Aleksandra Čvorović je zbirkom „Nadrastanje“
poručila haljinu od mašte koju nije tek bilo koji krojač sposoban skrojiti.
Dijalektika strukture te mašte jeste
refleksija u slutnjama i željama. Literarni sladokusci će pronaći tu dvorac u
kojemu postoje sobe pune ogledala u kojima će se čitaoci ogledati u mnogim
svojim svojstvima, računajući na svoj odraz i sa podova i stropova popločanih
staklom ispod kojega je navučen fini sloj srebra.
Ako ste sami pisac, nećete ostati
nepotaknuti motivima i pobudom da sami uđete u prostor stvaranja poneseni
obiljem motiva vrijednih pažnje i novoga stvaranja.
Jer; „Vizionarski
dar me obuzima/i vječna čežnja za apsolutom/materijalizuje se na dohvat
ruke/Zlatna svjetlost spoznaje sluti/prisutnost svevišnjeg u svakoj ćeliji!“
Tu sve vrvi od mnoštva simbola (kako piše
Bodler): „Priroda je hram gdje sa stuplja
živog/splet nejasnih riječi kola/Tu čovjek prohodi kroz šumu simbola/što na
njega motre oka nepovjerljivog!“
Povrh melanholije nalazi se radost, ne kao
dominanta, ali svakako kao svojevrstan „začin“: „Lijepa pratilja moćnih džinova/ne iscrpljuje druge da iscvjeta
raskoš/egzotični leptir koji ne pije krv/Rijetka radost u svijetu
grabežljivaca.“ (Orhideja)
Čitajući „Nadrastanje“ čitalac se može
prisjetiti Marine Cvetajeve, Ane Ahmatove, Wislawe Szymborske kod kojih je
snaga naracije i poimanja motiva jednako značajna i ravna sceni usijecanja
bodeža u vlastitu kožu.
Pjesnikinja doživljava svoj i tuđi svijet iz
vlastite vizure sa otvorenim pitanjem o postojanju čitaoca koji je shvata, ali
i koji može da je doživi na način kako ga ona priželjkuje; „Postoji li čitalac?“ Ona se takođe brine
da nije otišao na stranputicu, zalutao, te brigu ispoljava brižnim riječima
roditelja upućenog vlastitom djetetu i dodaje:
„Ima li ga/
Pa makar da je mali/kao čioda/palčić/naprstak/makar da je duh/vatra/dim/da ga
ima i kad ga nema/da samo pričaju da postoji/a niko ga nikad vidio nije.“
piše: Darko Tomić
