Veliki vezir Mehmed paša Sokolović ubijen je 11. oktobra
prije 435 godina. Njegova sahrana je
bila jedna od najvećih u Osmanskom carstvu. Nije ni čudo, ipak je držao cijelo
carstvo na svojim plećima poslije smrti Sulejmana Veličanstvenog. Nažalost, o
velikom veziru srpskog porijekla se danas spredaju razne priče i izvrće se
istorija, a zapravo se malo zna.
Pošto je Srbija propustila priliku da ovom čovjeku oda
počast prije devet godina, kada je moglo da se obilježava pola vijeka od
njegovog rođenja, pojedinci svojim tekstovima pokušavaju da podsjete na značaj
ovog čovjeka u istoriji.
Svakako, za velikog vezira je dovoljno rečeno u romanu Ive Andrića "Na Drini ćuprija", ali istorijske činjenice
kazuju nešto drugačiju priču.
Mehmed-paša je, što je manje poznato,
svojevoljno otišao u Osmansko carstvo iz manastira Mileševa. Odveo ga je
Ješildže Mehmed-beg, koji je čuo za naočitog, visokog i bistrog momka koji uči
za monaha.
Nije morao mnogo da ubjeđuje radoznalog mladića. Uz dozvolu oca i majke Bajica
Nenadić (pravo ime velikog vezira) otisnuo se put Jedrena u Turskoj, gdje su se
obučavali mladi paževi za sultanov dvor.
Sokolović je bio željan novih znanja. Smatra se da je u trenutku dolaska u
Jedrene imao između 15 i 18 godina. Nije odveden nasilno, niti dankom u krvi.
I zaista, u carstvu je stekao kako znanje, tako i vojne vještine zbog kojih je
brzo napredovao. Služio je trojici osmanskih vladara – Sulejmanu Zakonodavcu,
Selimu II i Muratu III. Takođe, istoričari tvrde da je greška što se Mehmed-paša
smatra bratom Makarija Sokolovića. Oni su, ipak, samo dalji rođaci.
Sem toga što je bio vrhunski ratnik i diplomata, Mehmed-paša je bio i veliki
graditelj.
U Beogradu je Mehmed-paša Sokolović
izgradio karavan-saraj, bezistan i hamam koje je Evlija Čelebija u svojim
putopisima nazvao "novim hamamom". Na česmi stoji da je to godina
1578. Autor ovog teksta smatra da je do izgradnje došlo čak nešto ranije poslije
osvajanja Temišvara 1552. i uzima mogućnost da ta tvrdnja nije tačna. Od svega
toga, danas je ostala samo česma na Kalemegdanu koja je obnovljena poslije
2005. Ratovi su zakopali česmu, pa kad su započeta otkopavanja Kalemegdana
1938. pronađena je i ova znamenitost, u spisima poznata kao "vrelo
života".
Postoje u starom dijelu Istanbula
dvije džamije na koje se domaćim turistima rijetko skrene pažnja. Obje džamije
nose naziv Mehmed-pašina džamija i obje su sagrađene još za vezirovog života.
Jedna od njih, ona starija nalazi se u
neposrednoj blizini Plave džamije. Da, svakako da ima i večih i značajnijih,
ali opet ta džamija je još jedan pokazatelj kolika je bila moć prvog velikog
vezira u 16. vijeku koji je opsluživao tri sultana.
Navodno, smatra se da nigdje nije zabilježeno da je Sokolović gradio hrišćanske
zadužbine. O crkvi u Sokolovićima koju je paša sagradio za svoju majku, a koja
je u međuvremenu srušena, priča još jedino narod.
Esma, supruga Mehmed-paše Sokolovića, zatražila je od Kodža Mimar Sinana,
carskog arhitekte, kasnije poznatog pod imenom "turski Mikelanđelo"
da podigne džamiju za njenog supruga. Inače, Mimar Sinan i Mehmed-paša su
zajedno prošli janjičarsku školu i odatle su bili drugovi.
Džamija u osnovi nosi ime pašine žene
Esme, ali su vremenom ljudi prihvatili da je zovu po velikom veziru.
Druga džamija je Azapkapi džamija i
nalazi se tik uz Atataurkov most u Istanbulu, u dijelu koji se zove Galata. Gleda
na Zlatni rog. Sagrađena godinu dana pred smrt velikog vezira, 1578. godine. Tu
džamiju krasi i vanserijska ljepota. Naime, ona je sagrađena na ime Kurd Kasim-paše, sina velikog vezira. Smatra se da je to jedan od posljednjih graditeljskih
poduhvata Kodže Mimara Sinana.
Ukoliko vas put navede u lijepi Stambol,
obavezno posjetite ova lijepa mesta, ove džamije koje govore o davnom vremenu kada
su vladala neka druga pravila i kada su se čast i ugled cijenili po plemenitosti,
a moć se ogledala u zadužbinama. Nikako ne treba zaboraviti surovost tog
vremena i da je Sokolović u grob otišao sa tugom za sinovima.
Tekst je uz dozvolu autora preuzet sa
bloga: http://rokselana.blogspot.com
