Na toj adresi
nalazio se dom Milice Jakovljević i njena stvaralačka "radionica",
koja nije utihnula ni kada su iz nje izlazile unapred osporavane stranice.
Drugi svjetski rat se umiješao u njenu biografiju, pa je u jednom trenutku bila
najpopularnija spisateljica, a u sljedećem "nadrilekarka koja narod liječi
jeftinim travkama" ili srceparajućim, zašećerenim romanima. Mir Jam je
rehabilitovana posthumno, kada su njena djela opet stavljena u izloge knjižara,
a mnoge ljubavne priče doživjele ekranizaciju. I slava njenog žurnalističkog
angažmana je "oživjela" krajem 20. vijeka, pošto je uvrštena među 100
najznačajnijih srpskih novinara u periodu između 1791. i 1991. godine. Tako se
našla u društvu Dese Glišić i Mage Magazinović, kao jedna od tri žene tog
prestižnog "kluba".
Dok gledamo
reprize serija urađenih po njenim knjigama, a jedna nova se upravo snima, prisjetimo
se ko je bila njihova kreatorka ili "srpska Džejn Ostin"…
Bio je 22.
april 1887. godine kada je u Jagodini, u kući državnog činovnika Jakova Jaše
Jakovljevića, rođena Milica. Pošto je otac dobio novu službu i postao načelnik
kragujevačkog okruga, porodica se preselila u srce Šumadije. Jakovljevići, koji
su 1890. godine postali bogatiji i za Stevana, kasnije oficira, biologa,
akademika i pisca "Srpske trilogije", slovili su za uglednu i poštenu
porodicu. Kragujevac je bilo Miličino prebavilište sve dok nije završila Učiteljsku
školu i 1907. godine krenula put Krivog vira ispod Rtnja, da bi učila seoske
đake. Poslije Prvog svjetskog rata, njena nova adresa postao je – Beograd.
Odlično je
govorila ruski i francuski jezik, u originalu čitala Rablea, voljela je poziv
učiteljice, ali je u velikom gradu odlučila da šansu pruži daru koji je u njoj
sve vreme "gorio". Počela je
da piše. Novinarsku karijeru "otvorila" je 1921. godine u dnevnom
listu "Novosti" i "Nedeljnim ilustracijama", a potom se
okrenula i literaturi, kada je odlučila da autorka njenih ljubavnih romana za
javnost bude – Mir Jam (voljena žena), a ne Milica Jakovljević.
Bile su to
njene najplodonosnije godine. Pronašla je put do čitalaca, prije svega žena
kojima su romantične priče bile potrebne za bijeg od realnosti ili kao nada da
je prava ljubav moguća. A opet – učila ih je i opominjala da ne budu samo
objekti muških požuda, nego kompletne ličnosti. Bila je i hroničar međuratne
zemlje, što se nekima dopadalo, a nekima je bio povod za osudu. Nastavci njenih
romana u "Nedeljnim ilustracijama" bili su najčitaniji članci
tridesetih godina prošlog vijeka. Ostao je zabilježen i njen trijumf na
"daskama koje život znače", kada je 1939. godine izvedena predstava
"Tamo daleko" sa Žankom Stokić u glavnoj ulozi. Milica je napisala tu
dramu.
Mlada novinarka
i književnica je mamila uzdahe slučajnih i namjernih prolaznika, dok je, kako
se govorilo, dignute glave, raskošnog izgleda, dugih lokni, sa pažljivo
odabranim šeširima hodala prestoničkim ulicama. Voljela je da šeta Kalemegdanom
i sjedi u "Moskvi" i "Kasini". Pisala je o ljubavi i braku,
a bila je sama. Sestre su joj se udale, brat oženio, a ona se pravdala da nema
vremena za romanse, jer mnogo radi. Čaršija joj nije vjerovala. I imala je
razloga za sumnju. Markantni glumac Božo Nikolić osvojio je Miličino srce, koje
je već bilo ludo od ljubavi prema pozorištu.
– Novinarka i
glumac – to se divno slaže. Ja uživam u njegovim ulogama, a on u mojim člancima
– otkrila je jednom Milica.
Poslije svake
premijere, Božu je čekala korpa sa crvenim ružama. Onog dana kada se glumac
poklonio publici bez cvijeća, čaršija je znala da se zastava stvarno spustila.
Desetogodišnja ljubav bila je okončana.
Poslije Drugog
svjetskog rata Milica je od obožavane postala unižena žena. To što je za vrijeme
okupacije odbila da piše za Nedićeve novine, želeći da sačuva svoju i čast
brata, koji je kao major kraljeve vojske bio zarobljen, skupo ju je koštalo.
Ali ni poslije rata za nju više nije bilo mjesta. Nigdje. Iako je Stevan
postavljen za prvog rektora Beogradskog univerziteta i uspio da vrati mnoge
profesore koje su komunisti zabranili, za sestru ništa nije mogao da uradi.
Njeno pero je
osporavano kao buržujski sentimentalno i sladunjavo, molba za zaposlenje joj je
odbijena, jer je, pošto je odbila da piše za okupacionu štampu, imala devetomjesečni
prekid u radu. Izgubila je status novinara. Žene i djevojčice koje su čitale
njene knjige su kažnjavane, za onog koji samo umišlja da je pisac, govorilo se
da "piše kao Mir Jam", ali ona je uprkos tome i uprkos bijedi u kojoj
je živjela, ulicama i dalje hodala dotjerana i gorda. Umrla je 22. decembra
1952. godine. Vijest o poznatoj novinarki nije objavljena ni u jednim novinama.
U vrijeme kada
je većina dama još bila neobrazovana i potlačena, ona se borila za rodnu
ravnopravnost, baveći se suštinskim problemima nježnijeg pola. Izdvojila se
tekstom "Treba li podići ženi spomenik", zalažući se da se damama
prizna svako umijeće.
– Žena je i
naučnica i sportistkinja i umjetnica – govorila je Milica.
Izvor: Novosti.rs
