Šantić je rođen u Mostaru, gdje je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog Adža. Imao je dva brata – Јeftana i Јakova, kao i sestru Persu, dok mu je druga sestra – Zorica, umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao "neobično mrtvilo", koje je bilo posljedica "ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije". U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Početkom 1887. godine postao je saradnik "Goluba", zatim časopisa "Bosanska vila", te "Nove Zete", "Јavora", "Otadžbine". Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo "Gusle", a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora "Prosvjete". Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista "Zora", koji je pokrenuo sa Јovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti su ga hapsile.
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Јovana Јovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta /"Moja otadžbina"/, a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /"Ostajte ovdje", "Hljeb"/. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /"Mi znamo sudbu"/.
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.
Umro je od tuberkuloze u Mostaru 2. februara 1924. godine.
Izvor: Srna
