Izvor: RTRS
Slavko Podgorelec novinar, publicista i autor nekoliko knjiga i libreta za drugu banjalučku i četvrtu bh. operu "Safikada" i dobitnik priznanja "Zlatni grb Banje Luke" sa Poveljom za 2012. godinu, urednik je u redakciji Specijalnih programa Radija RS.
Autor i voditelj dokumentarnog serijala "Medaljoni u vremenu" obilježava jubilarno 500. izdanje ove emisije , u kojoj slušaocima kazuje o prošlosti ovih prostora (BiH i Banje Luke).
U maju obilježavate 500. izdanje emisije "Medaljoni u vremenu". Kada ste počinjali serijal, da li ste uopšte razmišljali da ćete doći do ovog broja?
Kada sam 2004. godine ‘ušao’ u dokumetarni serijal našega Radija – zamišljao sam stotinjak emisija… a onda sve se ‘otelo’ kontroli i napravih 500 emisija. Drago mi je što su druge TV-kuće (HRT, pa onda Bečka TV, i gostovanja u Švedskoj i Norveškoj) prepoznale ovaj radio-serijal kao ‘domicilni'…
Naravno. predstavljanje ćemo održati u sali Dječjeg pozorišta RS u Banjaluci 14. maja (srijeda) ove godine! Prije neki dan primio me gospodin Rajko Kuzmanović , predsjednik Akademije nauka i umjetnosti RS, i kazao kako je narečeni Serijal ‘jedinstven'… Hvala mu, a meni, kao autoru, poseban kompliment čine fakultetski profesori iz Beograda koji emisiju prate vozeći se do Banjaluke!
Ključno u svemu je što moja malenkost isključivo koristi autentične zabilješke diplomatskih službenika, putopisaca, publicista, vjerskih službeniika, trgovaca…
Ove godine je i 10 godina emitovanja. Šta je ono što Vas motiviše da istražujete godinama?
Istraživanjem prošlosti Banjaluke i Bosne posvetio sam se davne 1978. godine na tadašnjem Radiju Banjaluka. Ni sam nisam svjestan koliko je godina od tada prošlo – ali ja sam kao onaj antički junak koji je ‘otpetljavao’ legendarno Arijadnino klupko-konac, kako bi se izvukao iz ‘lavirinta'…
Što više istražujete (prije svega EVROPSKU BANJALUKU!) shvatate da je to tek djelić u moru saznanja…
Rođeni sam Zagrepčanin – ali prof. dr Ismet Smajlović (još poodavno reče) kako su Banjaluku (i njene karakteristike) najbolje opisali ‘stranci'… Živa je to istina!
Naime, preko divnih detalja Banjalučani gaze (kao preko ‘turskog groblja’) a onda dođu neki Henrik Renner, Šarl Irijart ili Artur DŽon Evans koji ‘s pika’ prepoznaju najljepše vrijednosti našega grada ! Zato sam, u Medaljonima, inicirao da se neke od više od 400 banjalučkih ulica nazovu po Stojanu Bijeliću (najkorektnijem hroničaru Banjaluke), pateru Francu Pfaneru (rodonačelniku naših Trapista i utemeljitelju industrijske revolucije ) brigadnom austrijskom generalu Grofu Јelzonu koji je, prije stotinjak godina, zasadio banjalučke drvorede, grofu Đanvitu Del Mestriu koji je Gradu darovao svoju ulicu i čijim ciglama je izgrađena Gospodska ulica.
Gdje crpite informacije i kako izgleda istraživanje za temu emisije?
Rekoh da od 1978. ‘crpim’ podatke iz već objavljenih materijala…
Smijem se kada mi neko postavi slično pitanje – odgovorim: Gospodo, ja znam gdje se nalaze ti dokumenti … a novinaru ne treba ništa više !
Koliko Vam pomažu građani? Da li se javljaju sa interesantnim podacima?
Da nije Banjalučana (rasutih po Globusu, koji Medaljone prate na portalu www.rtrs.tv) teško da bih mogao doći do bizarnih detalja o našem Gradu… Tako sam, prije neku godinu, zaprepastio Hrvate koji i danas slave Nikolu Šubića Zrinskoga (Sigetskoga) kao hrvatskog Leonidu (zaginuo je tek onako, pod Sigetom) neospornom činjenicom da je Nikolu (po hrišćanskom obredu!) pod Sigetom sahranio Banjalučanin Mustafa Vilić.
Zašto Vas zovu "čuvar banjalučke tradicije"?
To što me neki zovu ‘čuvar banjalučke tradicije’ mislim da je pretjerano. Slavko Podgorelec je samo skromni zapisivač onoga što je već objavljeno… Za razliku od nekih ‘zapisivača’, koji navode kompletne familije (sa sve imenima djece i unuka, praunuka u 20. vijeku, itd) i tako – veoma uspješno prodaju te nazovi ‘knjige’ – moja malenkost opisuje Banjaluku kakva je bila nekada… Bez podilaženja.
Naravno, tu je i moja knjiga "Izlet u Banjaluku", a u njoj je i balada o Safikadi.
Nastala je i druga istoimena banjalučka opera, čiji kompozor je prof Muhrem Insanić, dirigent maestro Ognjen Bomoštar.
Upriličili smo to 22. decembra 2011. godine, a mnogi su nas ‘prozivali’ da je to urađeno za Dan Armije nekadašnje SFRЈ. Samo je moja malenkost (javno!) saopštila da je 22. decembar zapravo rođendan Јosifa Visarionoviča Staljina, a u istoriji narodnooslobodilačke borbe to se krilo…
