Enes Škrgo, kustos Memorijalnog muzeja "Rodna kuća Ive Andrića", podsjetio je sve prisutne da je Andrić više puta bio nominovan za Nobela ali mu je tek 1961. godine dodijeljena ta nagrada za roman "Na Drini ćuprija".
Andrić je bio prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
"BiH bi se Andrića trebala prisjećati svakoga dana u godini, a posebno ukoliko se zna da je novčani iznos koji je dobio na ime Nobelove nagrade darovao za unapređenje bibliotekarstva u BiH", kazao je Škrgo.
On je istakao da Memorijalni muzej u Travniku obilježava sve značajne godišnjice u vezi s Andrićevim likom i djelima, a cilj je, prvenstveno, zainteresovati i privući mlade književnosti.
"U tome baš ne uspijevamo, jer, kao što se može vidjeti, u publici nema mnogo mladih iako ih nastojimo privući. Međutim, to je jednostavno dio opšte kulture i prakse nečitanja, te dominacije tehnike i medija", naglasio je Škrgo.
Na pitanje novinara o dominaciji ideoloških interpretacija Andrićevih djela na prostoru bivše Jugoslavije, Škrgo je istakao da se radi o mnoštvu interpretacija o Andriću kao piscu samo jednog naroda ili piscu koji svojim djelima nije želio dobro drugom narodu.
"Ukoliko se čitaju njegova djela, jasno je da su to neistine. Mnogo je tu interpretacija i žalosna je ta slika koja mladima nudi falsifikat umjesto istine", dodao je.
U okviru obilježavanja dviju godišnjica, publici u Memorijalnom muzeju "Rodna kuća Ive Andrića" prikazani su inserti ekranizacije Andrićeve "Proklete avlije" iz 1984. godine.
Andrićev govor na svečanoj dodjeli koji je nazvao "O priči i pričanju"
"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.
Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."
N1/Frontal
