Ovo odustajanje od
„lažne nade“, kaže on, podrazumijeva intelektualno i emocionalno znanje.
Intelektualno znanje se može steći. Suočavanje sa ovim drugim je teže,
jer treba prihvatiti činjenicu da će naši bližnji, uključujući i našu
djecu, kroz nekoliko decenija – ako ne i godina – skoro sigurno biti
osuđeni na neizvjesnost, mizeriju i patnju.
Emocionalno prihvatiti
predstojeću katastrofu, iskreno shvatiti da elita na vlasti neće
racionalno odgovoriti na devastaciju ekosistema, podjednako je teško kao
prihvatiti sopstvenu smrtnost. Najveća egzistencijalna borba našeg
vremena jeste da razumijemo ovu užasnu činjenicu – intelektualno i
emocionalno – i da nastavimo da pružamo otpor silama koje nas uništavaju.
Ljudski rod, pod vođstvom Evropljana i Evro-Amerikanaca, već 500
godina divlja planetom, pustoši, pljačka, eksploatiše i zagađuje Zemlju –
pritom istrebljujući domorodce koji mu se nađu na putu. Ali igra je
završena. Tehnološki i naučni napredak koji je industrijskim elitama
omogućio život u neprevaziđenoj raskoši – kao i vojnu i ekonomsku premoć
– sada radi protiv nas. Manija za neprestanom ekonomskom ekspanzijom i
eksploatacijom pretvorila se u prokletstvo, u smrtnu presudu. Ali čak i
dok nam se ekonomski i ekološki sistem raspada, nakon najvrelije godine u
naših 48 kontinentalnih država za 107 godina otkad se mjere temperature,
mi nemamo ni emocionalne ni intelektualne kreativnosti da isključimo
mašinu globalnog kapitalizma. Vezali smo se za paklenu mašinu koja grabi
napred, kako pokazuje izveštaj Nacionalne savjetodavne komisije za klimatske procjene i razvoj.
Kompleksne civilizacije imaju lošu naviku da se samouništavaju. Antropolozi kao što su Džozef Tejnter u knjizi The Collapse of Complex Societies, Čarls Redman u Human Impact on Ancient Environments i Ronald Rajt u Kratkoj istoriji napretka
opisuju poznate obrasce koji sistem dovode do sloma. Jedina razlika je u
tome što ćemo ovoga puta povući za sobom čitavu planetu. Poslije ovog
konačnog kolapsa, neće biti novih teritorija za eksploatisanje, novih
civilizacija za osvajanje, ni novih naroda za porobljavanje. Duga borba
između ljudskog roda i planete završiće se tako što će ostaci ljudskog
roda naučiti bolnu lekciju o nesputanoj pohlepi i obožavanju samih sebe.
„Postoji poznati obazac po kome su civilizacije jedna za drugom
dozlogrdile prirodi, neumjerenom eksploatacijom sredine, pretjeranim
naseljavanjem i razmnožavanjem,“ rekao mi je Rajt u telefonskom
razgovoru, javljajući se iz svoje kuće u Kanadi, „One se obično ruše
ubrzo nakon što dostignu period najveće slave i prosperiteta. Ovaj
obrazac važi za mnoga društva, između ostalih i za Rimljane, stare Maje i
Sumerane iz današnjeg južnog Iraka. Ima mnogo drugih primera,
uključujući i manje zajednice kao što je ona na Uskršnjem ostrvu. Upravo
one stvari koje jednom društvu kratkoročno omogućavaju napredak,
naročito novi vidovi eksploatacije okoline poput irigacije, dugoročno
dovode do katastrofe, usljed nepredviđenih komplikacija. Ovo u Kratkoj istoriji napretka
nazivam „zamkom napretka“. Pokrenuli smo toliko složenu industrijsku
mašineriju, utemeljenu na ekspanziji, da sada ne znamo kako da preživimo
u oskudici i kako da stabilizujemo svoje zahtjeve od prirode. Nismo
uspjeli da stabilizujemo broj ljudi. On se utrostručio tokom mog života. A
taj problem dodatno pogoršavaju rastuća razlika između bogatih i
siromašnih i koncentracija bogatstva na vrhu, koja garantuje da nikad
neće biti dovoljno resursa za raspodelu. Danas ima više ljudi koji žive u
teškoj bijedi – oko dvije milijarde – nego što je početkom prošlog vijeka
bilo ukupno ljudi na svijetu. To nije napredak.“
„Ako odbijamo da rješavamo probleme na uređen i racionalan način, prije
ili kasnije će nas snaći neka velika katastrofa“, kaže on, „Ako budemo
imali sreće, ona će biti dovoljno velika da nas prodrma, ali ne toliko
velika da nas zbriše. To je najviše čemu se možemo nadati. Moramo
prevazići našu evolutivnu istoriju. Mi smo lovci iz ledenog doba, samo
obrijani i u odjelima. Ne ide nam razmišljanje na duge staze. Radije ćemo
da se prežderemo mesom mrtvih mamuta tako što ćemo cijelo krdo saterati
preko litice, nego što ćemo da naučimo kako se čuva krdo, pa da i mi i
naša djeca možemo da se hranimo dok smo živi. Ovo je skok koji naša
civilizacija mora da izvede. I nećemo uspjeti.“
Rajt, koji u svom romanu A Scientific Romance prikazuje
budući svijet razoren ljudskom glupošću, navodi „ukorenjene političke i
ekonomske interese“ i nesposobnost ljudske imaginacije kao dvije najveće
prepreke za radikalnu promenu. Krivi smo svi mi koji trošimo fosilno
gorivo, koji se izdržavamo kroz formalnu ekonomiju, kaže on.
Savremena kapitalistička društva, tvrdi Rajt u knjizi What Is America?: A Short History of the New World Order,
nastala su tako što su evropski zavojevači opustošili urođeničke
kulture na američkom kontinentu od 16. do 19. vijeka, upotrebljavajući
afričke robove kao radnu snagu koja je zamenila urođenike. Više od 90
odsto urođeničkog stanovništva stradalo je od boginja i drugih epidemija
koje ranije nisu imali. Španci nisu pokorili nijednu veliku zajednicu
prije nego što je ona desetkovana boginjama; u prvom pokušaju, Asteci su
ih potukli. Da se Evropa nije dokopala zlata Asteka i Inka, da nije
okupirala zemlju i prenijela produktivne usjeve iz Novog svijeta na evropske
farme, razvoj industrijskig društva u Evropi bio bi znatno sporiji. I
Karl Marks i Adam Smit su ukazivali da je dotok bogatstva iz Sjeverne i
Južne Amerike omogućio industrijsku revoluciju i pokretanje savremenog
kapitalizma. Iscrpljivanje Sjeverne i Južne Amerike, ističe Rajt,
označilo je početak orgije evropske ekspanzije. Industrijska revolucija
dala je Evropljanima tehnološki napredno oružje, što je omogućilo dalja
osvajanja, pljačke i ekspanziju.
„Iskustvo relativno lakih 500 godina ekspanzije i kolonizacije,
konstantnog preuzimanja novih teritorija, dovelo je do savremenog
kapitalističkog mita da je moguće širiti se beskonačno“, kaže Rajt, „To
je apsurdan mit. Živimo na ovoj planeti. Ne možemo da odemo nigdje
drugdje. Moramo svesti naše ekonomije i prohtjeve od prirode na prirodnu
granicu, ali imali smo 500 godina kada su Evropljani, Evro-Amerikanci i
drugi kolonisti preplavili i zauzeli svijet. Ovaj petstogodišnji period
navodi nas da takvu situaciju smatramo ne samo lakom za održavanje, već i
normalnom. Vjerujemo da će sve uvijek biti veće i bolje. Moramo da
shvatimo da je ovaj dugi period ekspanzije i prosperiteta bio anomalija.
Rijetko kada se dešavao u istoriji, i nikad se više neće ponoviti. Moramo
čitavu civilizaciju prilagoditi shvatanju da živimo u ograničenom
svijetu. Ali mi to ne radimo, jer nosimo pretežak ideološki tovar, previše
mitoloških verzija namjerno iskrivljene istorije i duboko usađeno
uvjerenje da je suština savremenosti u tome da imaš više. Antropolozi ovo
zovu ideološka patologija, pogubno uvjerenje koje izaziva slom i
nestanak društava. Ovakva društva nastavljaju da se glupo ponašaju jer
ne umiju da promijene način razmišljanja. Tu se mi danas nalazimo.“ 
Kako sunovrat bude postajao sve očigledniji, ako nam je istorija
nekakva učiteljica, i mi ćemo poput nekadašnjih društava u nevolji
potražiti utočište u „kriznim kultovima“, kako ih nazivaju antropolozi.
Nemoć koju budemo osjećali u ekološkom i ekonomskom haosu oslobodiće
dodatne kolektivne zablude, poput fundamentalističke vjere u boga ili
bogove koji se vraćaju na Zemlju da nas izbave.
„Klonula društva često sebe obmanjuju da će obavljanjem nekih rituala
sve grozne stvari nestati“, kaže Rajt. „Brojni su primjeri toga kroz
istoriju. U prošlosti, ovi krizni kultovi uhvatili su korijena u narodima
koje su došljaci kolonizovali, napadali ili ubijali, koji su izgubili
kontrolu nad svojim životima. U tim ritualima oni vide mogućnost da
povrate izgubljeni svijet, koji doživljavaju kao nekakav raj. Traže
povratak na staro. Krizni kultovi proširili su se među američkim
Indijancima u 19. veku, kada su bizoni i Indijanci istrebljivani, prvo
lovačkim puškama pa onda mitraljezima. Ljudi su počeli da veruju, kao u Plesu duhova, da će savremeni svet – bodljikava žica, železnica, belci, mitraljezi – nestati samo ako oni budu radili prave stvari.“
„Svi mi imamo u osnovi istu psihološku aparaturu“, kaže Rajt, „Zbog
nje nam slabo ide dugoročno planiranje i ona nas tjera da se hvatamo za
iracionale zablude kada smo suočeni sa ozbiljnom pretnjom. Pogledajte
kako ekstremna desnica vjeruje da će se, ako se država skloni, vratiti
izgubljeni raj pedesetih godina. Pogledajte kako dozvoljavamo da naftna i
gasna eksploatacija divlja, kada znamo da je fosilna ekonomija
samoubilačka za našu djecu i unuke. Rezultat se već osjeća. Kada na
velikom djelu planete budu propali usjevi, imaćemo masovnu glad i slom
poretka. To nas čeka ako se ne izborimo sa klimatskim promjenama.“
„Ako ne uspijemo u ovom velikom eksperimentu, gdje su primati postali
dovoljno inteligentni da se staraju o sopstvenoj sudbini, priroda će
slegnuti ramenima i reći da je bilo zabavno neko vrijeme dati primatima da
vode laboratoriju, ali da je to ipak bila loša zamisao“, kaže Rajt.
(Pescanik.net/Frontal)
