Ko vjeruje u teorije zavjere? Psihološka istraživanja imaju nešto reći o tome

• Samopoštovanje i osobine ličnosti iz modela “Velikih pet” (Big Five) nisu značajno povezane s vjerovanjem u teorije zavjere.

• Rezultati
  sugerišu da bi preventivne mjere i intervencije trebale biti ciljano
  usmjerene prema osobama s izraženim pomenutim osobinama, kako bi se
  efikasnije smanjio uticaj teorija zavjere na društvo.

Često
čujem pitanje kako to neko može vjerovati u teorije zavjera i
pseudonauku i vjerovati šarlatanima, i vrlo opskurnim receptima iz
alternativne medicine. Međutim, to je lakše nego što mislite. Zapravo je
potreban trud i mnogo energije da se ne vjeruje. No istina je i to da i
neko ko ima visoko obrazovanje može vjerovati u ovakve stvari ili ih
čak propagirati. Nismo jednom vidjeli doktore nauka, pa i medicinskih
nauka kako to rade. No postoji neki skup osobina ličnosti koji je
skloniji tome da konspirativno misli.

Vjerovanja u teorije zavjera
definišu se kao uvjerenja u tajne, namjerne i zlonamjerne radnje jednog
ili više aktera. Vjerovanje u teorije zavjere često je odraz tribalizma
– ako ljudi oko vas vjeruju u to, veće su šanse da ćete se priključiti.
Ljudi često traže osjećaj sigurnosti, kontrole i pripadnosti. Teorije
zavjere nude jednostavna objašnjenja za kompleksne i zastrašujuće
događaje, čime umanjuju osjećaj nemoći ili nesigurnosti.

Jednom
sam znala osobu koja je malo-pomalo prihvatala teoriju po teoriju
zavjere. Od antivakserskih stavova, 9/11, trovanja stanovništva fluorom,
do chemtrails i HAARP.
Osoba je imala osjećaj da je proganjaju i htio je ići u nenaseljene
krajeve, bez pokrivenosti mrežom. Na kraju je nađen zapušten, neopran,
dijagnosticiran sa vaskularnom demencijom, usljed oštećenja krvnih
sudova u mozgu, koje je posljedica netretiranog visokog krvnog pritiska,
gojaznosti i zloupotrebe alkohola. Osoba je prije imala sklonost
vjerovati da je bolji od drugih. Ovo je samo jedan primjer.

Paranoja, šizotipija kao podloga za zavjerologiju

Studija iz 2022. objavljena u Journal of Reasearch in Personality
opsežna je meta-analiza koja istražuje povezanost ličnosti i sklonosti
vjerovanju u teorije zavjere. Autori su analizirali 686 korelacija iz
127 nezavisnih uzoraka, prikupljenih iz istraživanja objavljenih od
1999. do 2020. godine, kako bi identifikovali koje osobine ličnosti
najčešće koreliraju s vjerovanjem u teorije zavjere. Analiza je
obuhvatila ukupno 12 ličnih karakteristika, uključujući religioznost,
narcizam, sklonost pseudonauci, kognitivne sposobnosti, paranoidne
ideje, šizotipiju, te osobine iz modela “Velikih pet”. “Velikih pet” je
najprihvaćeniji model ličnosti u psihologiji koji opisuje ličnost kroz
pet osnovnih dimenzija: ekstraverzija, ugodnost, savjesnost,
neuroticizam i otvorenost za iskustva.

Ključni
zaključak studije jeste da su osobe koje vjeruju u pseudonauku,
pokazuju znakove paranoje i šizotipije, izraženog narcizma,
religioznosti ili duhovnosti, te imaju niže kognitivne sposobnosti, u
prosjeku sklonije vjerovanju u teorije zavjere. 

Suprotno
tome, faktori poput samopoštovanja i osobina ličnosti iz modela
“Velikih pet” nisu pokazali značajnu povezanost s vjerovanjem u zavjere.

Zanimljivo
je da su religioznost i osobine ličnosti iz modela “Velikih pet” bile
među najčešće proučavanim varijablama, ali su pokazale relativno slabe
veze sa zavjereničkim razmišljanjem. Pseudonaučna uvjerenja i paranoidne
ideje, s druge strane, pokazale su konzistentnu i jaku povezanost sa
sklonošću vjerovanju u teorije zavjere.

Autori
su koristili Bayesovsku trostepenu meta-analizu kako bi uzeli u obzir
varijabilnost između različitih studija i potencijalne moderatore.
Utvrđeno je da dio heterogenosti rezultata može biti objašnjen vrstom
mjerenja – npr. opća zavjerenička mentalnost nasuprot vjerovanju u
specifične teorije (poput onih vezanih za 9/11 ili COVID-19). Nisu
pronađeni značajni dokazi o publikacionoj pristrasnosti, što dodatno
učvršćuje pouzdanost rezultata.

Jedan
od važnih aspekata ove studije jeste njena praktična vrijednost: na
osnovu identifikovanih osobina ličnosti moguće je preciznije definisati
ciljne grupe za intervencije koje imaju za cilj prevenciju štetnog
uticaja teorija zavjere. Budući da zavjere često vode ka društveno
štetnim ponašanjima (npr. nepovjerenje u vakcine, širenje mržnje,
ignorisanje naučnih činjenica), razvijanje personaliziranih preventivnih
mjera postaje od posebne važnosti.

Ograničenja
studije uključuju činjenicu da se korišteni korelacijski pristupi ne
mogu koristiti za zaključivanje uzročno-posljedičnih veza. Takođe,
moguće je da neke veze između varijabli nisu uočene jer nisu linearne.
Ipak, ovo istraživanje nudi do sada najopsežniji pregled psiholoških
karakteristika koje predisponiraju ljude na vjerovanje u teorije
zavjere.

Međutim kako naglašavaju Greenburgh i Raihani, 2022,
paranoja i vjerovanje u teorije zavjere su povezani, ali različiti
pojmovi — paranoja je uglavnom usmjerena na lične, specifične strahove,
dok su teorije zavjere često kolektivne i uključuju percepciju
zajedničke štete. Nije tačno da svi koji vjeruju u teorije zavjere imaju
paranoju, niti da su svi paranoični skloni vjerovanju u zavjere.
Vjerovanje u teorije zavjere pod uticajem je brojnih ličnih, društvenih i
političkih faktora, a ne samo psihičkih poremećaja, što treba uzeti u
obzir da se ne stigmatiziraju ljudi s mentalnim problemima.

Eho-komore, mračna trijada i tribalizam kao faktori sklonosti u teorije zavjera

Ovo
nije sve – korisnici društvenih mreža često biraju informacije koje
potvrđuju njihova prethodna uvjerenja i ulaze u tzv. eho komore –
zatvorene, polarizirane zajednice istomišljenika. Studija iz 2016.
objavljena u Computers in Human Behaviour
pokazala je i kako duže zadržavanje u eho komorama može blago
oblikovati psihološki profil korisnika, što ima važne implikacije za
borbu protiv dezinformacija. Još jedna studija iz 2016. objavljena u Scientific reports pokazala je kako društvene mreže mogu ubrzati stvaranja zajednica koje vjeruju u teorije zavjera, putem mehanizma eho-komora.

Psihološko
oblikovanje profila korisnika je mač sa dvije oštrice – lako je to
zamišljati da se osobe izložene dezinformativnom zavjerološkom sadržaju
izlože nauci – ali koliko su tvrdokorna njihova uvjerenja? Iz
dosadašnjeg iskustva znamo da ih je jako teško ubijediti u suprotno. S
druge stane ako neku osobu koja je za nauku, ali se može manipulisati,
izložimo dezinformativnim sadržajima, koja je vjerovatnoća da će preći
na “dark side”?

Ne zaboravimo
da najgore teorije zavjera u sebi sadrže elemente istine i da često
vabljenje u pseudonauku kreće pričama o zdravlju, održavanju tijela u
formi, fizikom. Recimo, priča o kontroli svijeta može biti upakovana u
pričiu da Afrika može dati cijelom svijetu energiju, samo to neko ne
želi ili da postoji superprovodljivost na sobnoj temperaturi ali se to
krije.

Zanimljivo je kako osobe
koje su sklone ovakvim uvjerenjima imaju potrebu biti drugačije, ne
biti mainstream, ali u stvari opet traže zajednicu istomišljenika.

Studija iz 2023. objavljena u Expert Systems and applications
pokazuje kako su osobe koje imaju mračnu trijadu, imaju
makijavelističke karakteristike, sklonije da šire i konzumiraju lažne
vijesti i dezinformacije.

Sve
ovo sugeriše da su vjerovanje u pseudonauku, sklonost paranoji,
šizotipne osobine, makijavelizam, sklonost manipulativnom ponašanju,
sklonost tribalizmu, boravak u eho-komorama na društvenim mrežama bez
izloženosti sadržaju suprotnih razmišljanja, narcizam, religioznost i
niže kognitivne sposobnosti ključni psihološki faktori povezani sa
zavjereničkim razmišljanjem. Ovi uvidi mogu pomoći u kreiranju
efikasnijih obrazovnih i komunikacijskih strategija za borbu protiv
dezinformacija i štetnog uticaja zavjera u savremenom društvu. Ali sva
ova istraživanja su se pokazala neuspješnim do dana danas da posluže kao
osnova za kreiranje strategija borbe protiv dezinformacije i
inokulacije građana protiv njih, kao što vidimo. To ne znači da ne
vrijede – nego da treba više ulagati u aktivnosti koje direktno
doprinose smanjenju rizika i povećavaju otpornost na dezinformacije i
teorije zavjera. Da to ne budu individualni napori u moru influenserskih
sadržaja, loše obrazovne politike i strategije koje stoje u nekom
ormaru.

Ono
što također jeste problem je da u svijetu nema još adekvatnih akcija u
zaštiti mentalnog zdravlja, pravovremenoj dijagnostici niti svijesti o
širem utjecaju ovakvih poremećaja na društvo. Osobe sa ovim poremećajima
često imaju jaku karizmu, mesijanski kompleks, dobri su
govornici, ubjedljivi su, neki, ne svi, mogu biti i dobri manipulatori.
Često imaju vrlo posjećene kanale društvenih mreža i od marginalizovanih
čudaka postaju karizmatični propovjednici, kojima se (i čijoj se
sljedbi) teško suprotstaviti činjenicama.

Izvor: naukagovori.ba