Rak je riječ koja u sebi nosi strah, ali i niz pogrešnih predodžbi. U razgovoru sa dr. Riadom Hajdarevićem, imunologom i istraživačem na Institutu za istraživanje raka pri Univerzitetskoj bolnici u Oslu, postaje jasno da je prvi korak u borbi protiv raka– razumjeti šta on zapravo jeste.

Rak bez mitova: šta nauka zna

„Ako ga definiramo kao bolest, onda je to nekontrolisan rast ćelija, najprostije rečeno“, objašnjava dr. Hajdarević. No, dodaje da se rak može posmatrati i kao gotovo „prirodno stanje“ organizma koji živi duže nego što je evolucijski bilo predviđeno. Što duže živimo, veća je vjerovatnoća da će se u našim ćelijama akumulirati greške. U tom smislu, pitanje nije samo hoće li doći do mutacija, nego hoće li ih naš imuni sistem na vrijeme prepoznati i ukloniti.

Rak nastaje kada se poremeti fina ravnoteža između rasta i smrti ćelija. U normalnim okolnostima, ćelije imaju svoj životni ciklus, uključujući programiranu ćelijsku smrt – apoptozu. Ključnu ulogu u regulaciji tog procesa imaju proto-onkogeni. Kada se oni izmijene mutacijama, postaju onkogeni – geni koji podstiču nekontrolisanu diobu i omogućavaju ćeliji da „zaboravi“ umrijeti. Jedan od najpoznatijih je p53, često nazivan „čuvarom genoma“.

Genetika, međutim, nije jedini faktor. „Vanjski faktori su ti koji izazivaju rak, ali genetika je ta koja omogućava rak“, kaže dr. Hajdarević. Pušenje, zračenje, infekcije i drugi okolišni utjecaji mogu pokrenuti proces, ali individualna genetička podloga određuje kako će organizam reagovati.

Posebno je važna imunološka perspektiva. Ako imuni sistem pravilno funkcioniše, on svakodnevno uklanja ćelije s opasnim mutacijama. Rak se može posmatrati i kao imunološka disfunkcija – trenutak kada nadzor zakaže. Upravo tu nastupaju moderne terapije, poput imunoterapije, koje ne „ubijaju“ direktno tumorske ćelije, nego pomažu imunom sistemu da ih ponovo prepozna i napadne.

Za razliku od klasičnih pristupa – hirurgije, radioterapije i hemoterapije – imunoterapija djeluje sofisticiranije. Ipak, hemoterapija i dalje ima važno mjesto u liječenju. Problem je što je u javnosti prati snažna hemofobija– strah od „hemikalija“. Rane verzije hemoterapije zaista su bile vrlo toksične, slabije su ciljale bolesno tkivo, ali današnje terapije su preciznije i često ciljane na specifične molekularne puteve u tumorskim ćelijama.

Rak, nada i manipulacija: zašto prirodno ne znači i sigurno

Uprkos tome, mnogi pacijenti odgađaju ili odbijaju terapiju, okrećući se „prirodnim“ metodama. Tu dolazimo do opasne logičke greške argumenta prirode– uvjerenja da je sve što je prirodno automatski i dobro. Kurkuma, razni biljni ekstrakti, alkalne dijete, sirova hrana ili ekstremni režimi ishrane često se pozivaju na laboratorijske studije koje pokazuju određene mehanizme djelovanja na ćelijskom nivou. No, mehanizam nije isto što i dokaz djelotvornosti kod ljudi.

Dodatni problem je što pojedini suplementi i biljni preparati mogu direktno interferirati s terapijom. Neki lijekovi i supstance međusobno utiču jedan na drugi kada se uzimaju u isto vrijeme – i time mogu promijeniti efekat, jačinu djelovanja ili sigurnost terapije. Neki sastojci utiču na enzime u jetri koji razgrađuju citostatike, čime mogu smanjiti njihovu koncentraciju ili, suprotno, pojačati toksičnost. Drugi mogu utjecati na zgrušavanje krvi, imuni odgovor ili metabolizam lijekova. Pacijent koji samoinicijativno uzima „prirodne“ pripravke često ne zna da time može umanjiti djelovanje medicinski dokazanih lijekova.

Zašto je važno birati dokaze, a ne obećanja nedokazanih terapija

U ovom prostoru između nade i očaja djeluju i tzv. dileri nade – pojedinci i organizacije koji koriste tuđu tragediju za vlastitu korist. Oni prodaju skupe, opskurne preparate, „detoks“ programe, injekcije sode bikarbone, terapije teškim metalima, egzotične dijete ili „kvantne“ metode liječenja. Njihove poruke su pažljivo osmišljene: nude kontrolu, jednostavno objašnjenje i obećanje izlječenja tamo gdje medicina govori o procentima, rizicima i neizvjesnosti.

„Pokušavaju zbog novca iz svoje koristi uliti neki vid, lažne nade. Ljudi koji dolaze u zadnjim stadijima bolesti,  distalnim metastazama, ljudi su bliže palijativnoj njezi… I onda vam neko dođe i kaže za neki šest, sedam hiljada eura nudi neku terapiju, čišćenje od teških metala, arsena, udaraju na emocije“, priča Hajdarević.

Takve prakse nisu samo finansijski iscrpljujuće za porodice koje su već pod ogromnim teretom. One mogu biti i medicinski štetne. Pacijenti ponekad odgađaju hemoterapiju ili imunoterapiju dok „probaju prirodni pristup“, a kod nekih vrsta raka vrijeme je presudno. Kada se konačno vrate sistemu zdravstvene zaštite, bolest je često u uznapredovaloj fazi.

„Jedino što znamo epidemiološki da sprječava određene oblike raka je HPV vakcina. Australija i Novi Zeland su prve zemlje koje će vjerojatno iskorijeniti taj oblik raka grlića materice“, ističe Hajdarević.

Studije djelovanja lijekova za rak na životinjama se ne bi trebale predstavljati kao konačne studije i davati lažna nada pacijentima

Manipulacija pacijentima i njihovim porodicama često zasniva na stvarnim, ali pogrešno interpretiranim naučnim podacima. Pojedinačna studija na ćelijama ili miševima predstavlja se kao dokaz lijeka. Zanemaruje se činjenica da više od 90 posto takvih istraživanja nikada ne postane terapija za ljude.

„Ja mislim da je Danning-Krugerov efekt jako bitna stvar. Ljudi koji malo znaju,  imaju osjećaj  da razumiju sve“, dodao je dr Hajdarević.

To ne znači da medicina nema grešaka niti da su institucije bez mana. No, razlika između terapije zasnovane na dokazima i alternativnih ponuda leži u transparentnosti, kliničkim ispitivanjima i stalnoj provjeri sigurnosti i efikasnosti.

liničke studije su ozbiljno prikupljanje dokaza u kojem se prate mnogi parametri, transparentne su, prijavljene i  imaju naučnu metodologiju na kojoj počivaju, za razliku od primjene različitih alternativnih terapija bez kliničkih uslova testiranja i praćenja.

Nauka ne obećava čuda, ali nudi najbolje dostupne alate u borbi protiv složene bolesti.

Pacijentima i njihovim porodicama poruka je jasna: sve što radite mimo standardne terapije mora biti u dogovoru s onkologom. Ishrana, psihološka podrška i duhovne prakse mogu imati mjesto u procesu suočavanja s bolešću, ali ne smiju zamijeniti medicinu baziranu na dokazima. Nada je važna – ali kada postane roba, bez dokaza i odgovornosti, može biti opasna koliko i sama bolest.

Cijelu epizodu podkasta Factcast – Nauka govori s Riadom Hajdarevićem pogledajte na ovom linku.