Zašto neki ljudi nemaju povjerenje u nauku i kako to mijenjati?

Prema istraživanju Pew Research Center
u oktobru 2023. godine 57% Amerikanaca smatralo je da nauka ima
pozitivan uticaj na društvo, trećina (34%) je kazala da ima i pozitivan i
negativan uticaj, dok je 8% smatralo da je uticaj nauke veoma
negativan. U odnosu na 2016. godinu uduplao se procenat Amerikanaca koji
smatraju da je uticaj nauke negativan, a za 10% se smanjio procenat
onih koji smatraju da nauka ima veoma pozitivan uticaj na društvo. Neka novija istraživanja
o povjerenju u nauku nam govore da postoji tendencija da oni koji imaju
povjerenja u nauku danas joj još više vjeruju, dok među nepovjerljivim
raste skepticizam. Jednostavno rečeno, između onih koji vjeruju nauci i
onih koji u nju nemaju povjeranja jaz je sve veći.

Da li su ovi
rezultati dobri ili loši, prepustićemo vama da sami procijenite, ali će
biti interesantno vidjeti kako će se ovi procenti mijenjati u
budućnosti.

Za ovaj tekst procenti iz američkog istraživanja nisu
toliko važni, jer postoje države u kojima se mnogo više, ali i mnogo
manje, vjeruje nauci, koliko je važno da znamo šta stoji u pozadini
smanjenja povjerenja u nauku i porasta skepticizma prema njoj. Takođe,
moramo imati na umu da u svakom društvu postoje osobe koje uvijek i
bezrezervno vjeruju nauci, kao i oni koji joj neće vjerovati. Takve
osobe je veoma teško odbiti ili pridobiti, ali nauka treba da se bori za
neodlučne, kojih je uvijek veliki procenat i čiji stavovi variraju u
zavisnosti od ličnog iskustva, okolnosti u kojima se nađu, informacija
koje dobijaju i autoriteta koji te informacije prenose.

Šta je u stvari nauka?

 Da bismo definisali nauku moramo prihvatiti tri veoma važne pretpostavke (Fajgelj, 2004[1]):

Prihvatimo
li ova tri aksioma kao tačna onda iz ovoga proizilazi da je nauka
čovjekova djelatnost koja za cilj ima da spozna istinu, primjenjujući
naučni metod. Iz ove kratke definicije dva pojma su važna, istina i
naučni metod.

Nauka ne bi bila nauka da ne problematizuje sve, pa
i pojam istine. I tako od Aristotela i njegove teorije korespondencije,
preko Kantove teorije koherentnosti, Marksove dijalektike, do danas
naučnici, a pogotovo filozofi, nikako da se usaglase šta je to istina.
Pitanje je: da li će se ikada usaglasiti?

Sa naučnom metodom je
dosta lakše, jer ona je kreirana da bi se suprotstavila zdravom razumu,
koji vrlo često zna da zavara i čula i razum. U praksi to bi značilo:

Kao
što možemo vidjeti iz gore navedenih postulata, nauka od naučnika traži
disciplinu, odricanje, upornost, mnogo učenja i znanja da bi na pravi
način zadovoljila kriterijume istinitosti: opštost, objektivnost,
preciznost, pouzdanost, provjerljivost i mogućnost odbacivanja, što je
za običnog čovjeka prilično dosadna i zahtjevna rabota.

Razlozi nepovjerenja u nauku

Teško je sačiniti potpun spisak razloga zbog kojih neki ljudi ne vjeruju nauci, ali vrijedi pokušati dati neke smjernice.

Generalno nepovjerenje u institucije sistema i autoritete

Kada se govori o povjerenju u institucije sistema,
mi u stvari najčešće govorimo o stanju demokratije u pojedinim
društvima tj. državama. U društvima u kojima su građani zadovoljni
demokratijom i povjerenje u institucije je veće. Takođe, građani koji u
većoj mjeri participiraju u političkim dešavanjima imaju i više
povjerenja u institucije sistema.

Povjerenje u institucije
sistema u velikoj mjeri zavisi od transparentnosti rada vlasti
generalno, ali i u vanrednim situacijama (Welch, Hinnant & Moon,
2005[2]).
To je opet povazano sa percepcijom korupcije unutar društva.
Istraživanja pokazuju da što je veća razočaranost u institucije sistema
to je osjećaj bespomoćnosti, društveni cinizam i opšte društveno
nepovjerenje te sklonost ka prihvatanju teorija zavjera veće (Abalakina-
Paap, Stephan, Craig & Gregory, 1999[3]; Goertzel, 1994[4]).

(Ne)povjerenje
u institucije sistema svakako utiče i na (ne)povjerenje u obrazovni
sistem, zdravstvo, pa i naučne institucije. Istraživanje Pew Research Center
iz 2020. godine, u vrijeme pandemije COVID-19 u 20 država, pokazalo je
da građani najviše vjeruju vojsci i naučnicima, više nego nacionalnim
vladama, medijima ili biznismenima. Ostaje otvoreno pitanje da li su ti
procenti ostali isti ili slični kada je pandemija prošla, a prioriteti
se promijenili?

Politička neutralnost ili spremnost naučnika da se suprotstave političarima

Za
nauku je veoma važno da zadrži političku neutralnost tj. da ne
podliježe političkim pritiscima, već da kao što smo ranije kazali,
traganje za istinom i znanje bude i ostane njena osnovna vrijednost.
Nezavisnost mišljenja od vlasti, pa i direktno suprostavljanje istoj,
 jeste često utopijski ideal, ali nije nedostižan. Sjetimo se izjava
američkog predsjednika Donalda Trampa za vrijeme pandemije COVID-19 u
kojima on sugeriše da sunčevi zraci i sredstva za dezinfekciju ubijaju
virus, a potom i burnih reakcija američkih institucija i ljekara na tu izjavu.

Politički sistem, ideologije i religija kao uzrok nepovjerenja u nauku

Prisjetimo se  „Peticije za reviziju izučavanja evolucije u našim školama i na fakultetima“
koju su 2017. godine u Srbiji potpisala 52 akademika, naučna savjetnika
i profesora univerziteta, 61 doktor nauka, 5 magistara, 50 ljekara
specijalista, 24 diplomirana inženjera, 19 profesora srednjih škola, 14
filozofa, sociologa i filologa, 25 diplomiranih pravnika i ekonomista, 5
farmaceuta i hemičara, 8 umjetnika, 5 novinara i 5 sveštenika. O ovoj
peticiji raspravljao je i Odbor za obrazovanje Narodne skupštine
Republike Srbije.

Da je ova inicijativa prošla djeca bi u
obrazovnom sistemu Srbije učila da je u redu izjednačavati po važnosti i
značaju teoriju evolucije i kreacionističko pseudonačno viđenje
nastanka svijeta. Naravno, to nije problem samo Srbije.

Rezolucija Savjeta Evrope, donesena 2007. godine, pod nazivom „Opasnosti od kreacionizma u obrazovanju“, 
ukazala je na jačanja pseudonaučnih pokreta koji se kriju pod okriljem
kreacionizma. Evropska unija je obrazovnim vlastima skrenula pažnju da
treba pružiti čvršći otpor kreacionističkim inicijativama. Pored toga,
godinu dana ranije je 67 nacionalnih akademija nauka, među kojima i
Srpska akademija nauka i umetnosti, potpisalo „Deklaraciju o predavanju
evolucije“.

Šta nam sve ovo govori?

Govori nam da u mnogim
društvima postoje ljudi koji bi, ako bi bili u mogućnosti tj. ako bi
imali vlast, vrlo rado nauku zamijenili vjerovanjima i na taj način
obesmislili savremeno obrazovanje i potkopali temelje naučnog mišljenja.

Korupcija u nauci

Kada
govorimo o korupciji u nauci, skoro uvijek mislimo na farmaceutsku
industriju, mada nema razloga da izostavimo prehrambenu ili duhansku, i
njihovo finansiranje kliničkih istraživanja s lijekovima. Prema
procjenama EFPIA-e,
obim proizvodnje farmaceutske industrije u Europi 2022. godine iznosio
340 milijardi eura, što je za 5% više nego 2021. Izvoz evropske
farmaceutske industrije u 2022. godini iznosio je oko 670 milijardi
eura. Ulaganja farmaceutske industrije u istraživanje i razvoj u 2022.
godini dosegao je 44.500 miliona eura. Moramo imati na umu da pravi
naučnici kojima je istina ispred svega i koji drže do svog ugleda
nastoje da se odupru svim tim iskušenjima, baš kao i naučni časopisi
koji drže do svoje reputacije. Rješenje postoji, a to je što veća
transparentnost kod ovakvih istraživanja gdje bi naučna javnost imala
potpun uvid u istraživački proces i bila glavni faktor kontrole
istraživanja od početka do kraja procesa.

Zloupotreba nauke, kao argument protiv nauke

Tri
najpopularnija naučna rada, najviše čitani i najviše citirani, u 2005.
godini u jednom od najvažnijih engleskih medicinskih časopisa British Medical Jurnal
bavila su se kritikom lijekova, farmaceutskih kompanija i medicinske
djelatnosti generalno (Goldacre, 2012). Kritikovati nauku nije veliki
problem, pogotovo ako se ta kritika zasniva na slučajevima iz prošlosti.

Danas
možemo čuti da nas je prosvetiteljstvo odvojilo od Boga i
dehumanizovalo čovjeka. Ne možemo zaboraviti da je eugeničko učenje bilo
u osnovi rasizma i prisilne sterilizacije u SAD-u i nacizma u
Njemačkoj. Da su bojni otrovi, koje su smislili vrhunski naučnici, ubili
više vojnika u Prvom svjetskom ratu nego konvencionalno oružje.
Eksperimenti nacističkih naučnika u koncentracionim logorima i dalje nas
natjeraju da se zapitamo da li se možemo zvati ljudima. Da su svjetski
poznati naučnici jednako odgovorni kao i vojnici i političari, za sve
pobijene Japance u Hirošimi i Nagasakiju. Da su eksperimenti psihologa
Zimbarda i Milgrama nehumani. Da je Tuskegee eksperiment sa crncima
zaraženim sifilisom trajao neprekidno od 1932. do 1972. godine. Da se
naučnici igraju Bogova baveći se genetičkim istraživanja.

Niko ne
može poreći da tu nema istine, ali se negdje zaboravlja, namjerno ili
ne zavisi od situacije, da je nauka upravo zbog ovakvih slučajeva veoma
mnogo uradila da metodologijama, protokolima i procedurama kojima bi
zaštitila druge od sebe. Ipak, jedan dio ljudi i danas sa skepsom gleda
na nauku, plašeći se da će biti zloupotrebljeni od strane te iste nauke,
a nauka iskorištena od strane „sila mraka“ na štetu svih nas.

Obrazovanje ispitanika i neophodno predznanje da bi se razumjela nauka

Prema Popisu
iz 2013. godine u BiH od skoro tri miliona osoba starijih od 15 godina
nepotpuno osnovno obrazovanje ima 274.036 osoba ili 9.2%, a samo osnovnu
školu završilo je 640.726 osoba ili 21.4%. Srednju školu u BiH završilo
je malo više od 1.520.000 osoba. Prvi stepen fakulteta završile su
94.204 osobe, a ukupno 285.622 ima fakultetsku diplomu. Svaki treći
stanovnik naše zemlje (30.6%) ima osnovno obrazovanje ili niže od toga.

Koliko
građani BiH imaju (pred)znanja da razumiju kako funkcioniše nauka i
naučni procesi, njenu metodologiju, probleme sa kojima se suočava, na
koji način se donose zaključci i vokabular koji se koristi? Osim
nerazumijevanja svega prethodno navedenog, postavlja se pitanje koliko
su građani uopšte zainteresovani za takve informacije?

Plašim se
da je odgovor poražavajući i za jedno i za drugo pitanje. Naravno,
nerazumijevanje nečega, nas ne sprečava da imamo stav o tome. Kakav će
taj stav biti zavisi od mnogo faktora pa i obrazovanja ispitanika tj.
znanja sa kojim raspolažu.

Istraživanja pokazuju da sa porastom
obrazovanja građana raste i njihova sposobnost analitičkog stila
promišljanja i manju sklonost prihvatanja teorija zavjere (Swami,
Voracek, Stieger, Tran & Furnham, 2014[5]). Istraživanje Pew Research Center
iz 2020. godine pokazuje da u 14 od 20 zemalja imamo jasnu tendenciju
da obrazovaniji ispitanici, više vjeruju nauci i načnicima.

Mediji i (ne)povjerenje u nauku

Da
li vaš omiljeni portal ima rubriku nauka? Da li na tri javna servisa
postoje emisije koje se bave naukom i naučnim temama? Da li pratite neki
portal specijalizovan za određenu naučnu oblast? Kada odgovorite na ova
tri pitanja znaćete i odgovor kako domaći mediji kreiraju sliku o
nauci.

Kada govorimo o odnosu između nauke i medija, moramo da
preciziramo o kojim medijima govorimo, tradicionalnim (televizija,
radio, novine i časopisi) ili novim medijama u čijoj osnovi je internet.
U zavisnosti o kojoj vrsti medija govorimo mijenja se u potpunosti i
filozofija odnosa prema nauci i izvještavanja o njoj.

Tradicionalni
mediji podrazumijevaju pasivnu i neodređenu publiku. Proces
komunikacije od nauke ka publici u ovom modelu je indirektan. Gledalac,
slušalac ili čitalac je primalac gotovih naučnih saznanja, bez
mogućnosti njihovog uključivanja u validaciju istih[6].
Zadatak tradicionalnih medija bio je prenošenje naučnih otkrića publici
na njima prilagođen i razumljiv način. Da bi naučnik dospio u takve
medije on mora da bude izuzetna ličnost, sa razvijenom vještinom
komunikacije i samozastupanja. Što je vrlo često teško naći u jednom
čovjeku. Takođe teme kojima se bavi moraju biti atraktivne, sa osvrtom
na probleme društva u cjelini[7].

S
druge strane sa pojavom internet portala i društvenih mreža sva pravila
koja su važila za tradicionalne medije pretvorila su se u svoju
suprotnost. Komunikacija je postala dvosmjerna i publika je dobila ne
samo pravo glasa, već i komentara. Publika je postala segmentirana,
specijalizovana i mogla je da bira sadržaje koji je zanimaju ili bolje
reći koji se poklapaju sa njihovim vrijednostima i stavovima. „Naučnici“
više nisu morali da budu naučnici, dovoljno je bilo da imaju
zanimljive, što često znači sulude stavove, i da ih prezentuju na
zanimljiv način, što najčešće znači toliko banalno da ih mogu razumjeti i
neobrazovaniji građani. Komunikacija je postala važnija od kompetencije
i zapljusnuo nas je cunami ravnozemljaša, „istoričara“, antivaksera,
kreacionista, homeopata, new age gurua, life coacha-a, koji su
svakodnevno dovodili u sumnju nauku i njena dostignuća.

Kao
posljedicu toga imamo da su i tradicionalni mediji poklekli pod najezdom
pratilaca i lajkova i ovim klovnovima, na čelu sa Semirom Osmanagićem.
Pokorili su naslovne strane i prime time termine. Pokušaj naučnika da
ukažu medijima na pogubnost takvog odnosa prema „naučnicima“, najčešće
propada, jer danas je gledanost i šerovanost mjerilo svega.

Čak i
kada pišu o pravoj nauci kod novinara je vidljivo elementarno
nepoznavanje osnovnih naučnih postulata, što kao posljedicu ima
banalizaciju nauke, krivo prenošenje informacija i samim tim urušavanje
ugleda nauke.

Kad jaganjci utihnu ili naučnici koji šute

Naravno,
ne možemo za sve kriviti druge, ima nešto i do samih naučnika. Složili
smo se da  njihov posao nije medijski atraktivan, teme koje proučavaju
su komplikovane i dosadne za široke narodne mase. Najčešće nisu ni
konfliktni kao osobe da bi se „svađali“ putem medija, a nisu ni
fotogenični. Karijera i primanja im ne zavise od medija i svega što
medijsko pojavljivanje nosi.

Jednostavno rečeno, oni mogu
savršeno da funkcionišu bez medija i možemo reći da najvećem broju njih
mediji su samo nepoželjan teret.

Ima tu naravno i elitizma, jer
znate oni su profesori, doktori, docenti i nemaju oni šta da
objašnjavaju bilo kome, pogotovo običnom svijetu, koji ne mogu da shvate
čime se bave, zašto je to važno i kojima njihovo znanje i ne treba. Ako
već moraju da komuniciraju sa pukom, onda će to biti političari na
vlasti i institucije koji će ih saslušati sa uvažavanjem i znati se
odužiti.

Da bi ih vlast saslušala i uvažavala važno je da se
intelektualna elita distancira od dnevno političkih tema, jer ako to ne
urade postoji opasnost da kažu nešto krivo, a potom budu kenselovani, da
se zamjere onima koji ih finansiraju i sa kojima trebaju da sarađuju.
Nedavno smo takve slučajeve imali u BiH, na Ekonomskom fakultetu
profesoricu Silajdžić i profesora Šarčevića sa Prirodno-matematičkog
fakulteta u Sarajevu. U Srbiji je još uvijek aktuelan progon profesora
Gruhanjića.

Mistifikacija posla je takođe veoma prisutna među
naučnicima, jer što manje razumijemo šta oni rade, to je njihov posao
zahtjevniji, ozbiljniji i važniji. Korištenje rogobatnih titula, fraza,
stručnih izraza koje malo ko razumije pospješuje nerazumijevanje između
nauke i građana, a samim tim i nepovjerenje.

Zašto pametni ljudi vjeruju u gluposti?

Ovako
glasi naslov poglavlja knjige „Loša nauka“ koju smo već spominjali u
kojoj autor objašnjava koji su to mehanizmi koji dovode do kognitivnih
varki koje nas vode ka pogrešnim zaključcima i uvjerenjima.

Iako
sebe volimo predstavljati kao racionalne pojedince, najveći broj ljudi
se ponašaju kao navijači. U zavisnosti od naših trenutnih stavova i
vrijednosti ljudi biraju i izvore informacija tj. biraju izvore
informacija koji su u skladu sa njihovim stavovima i vrijednostima. To
se u psihologiji zove efekat potvrđivanja (Stojanović,  2021)[8].
Danas, posebno treba obratiti pažnju na društvene mreže čiji algoritmi
funkcionišu tako da vam pružaju informacije za koje oni procijene da su
slične vašim stavovima i nude „prijatelje“ koji čitaju, gledaju ili
slušaju sadržaje slične vašima. Na taj način pojedinac postaje okružen
istomišljenicima i gubi kontakt sa realnošću.

Konformizam je dio
našeg svakodnevnog života i uopšte nije tako rijedak, kao što bi mi
željeli da to prikažemo. Konformizam raste u nejasnim situacijama, gdje
su posljedice određenih odluka važne i gdje je važnost cilja za grupu
velika. Kada je pripadnost grupi važna, pogotovo za kreiranje sopstvenog
identiteta konformizam je prisutan, jer nam je cilj da izbjegnemo da
nas izvrgnu ruglu i osudi (Brown, 2006)[9].

Istraživanja (Swami & all[10], 2010, Jylhä, 2016[11])
pokazuju da su osobe otvorene za nova iskustva sklone zavjereničkom
razmišljanju tj. oni preferiraju i jedinstvena i neobična objašnjenja
socijalnih dešavanja. Postoji i veza između vjerovanja u teorije zavjere
i sumnjičavosti (Swami, Weis, et al., 2016[12]).

Istraživanje Pew Research Center
iz 2020. godine, pokazuje da ideologije ispitanika utiču na povjerenje u
nauku. Ljevičari u većem procentu izražavaju više povjerenja u naučnike
nego u vojsku, dok je kod desničara situacija obrnuta. Populističke
desničarske stranke rastu u nekoliko zapadnih zemalja tokom proteklih
desetljeća, a političari i pristaše tih stranaka posebno su skloni
odbaciti klimatske promjene (Forchtner, Kroneder & Wetzel, 2018[13]; Jylhä, Rydgren & Strimling, 2019[14]).

Kako smanjiti nepovjerenje u nauku i naučnike?

Mijenjanje
stavova je moguće, ali je to danas prilično teška i neizvjesna
aktivnost. Prije svega promjena stava se ne dešava preko noći, osim kada
ne dođe do revolucionarne promjene vlasti, već je to dugotrajan i
neizvjestan proces. Mijenjanje stava se ne dešava u „sterilnoj“ sredini,
gdje postojimo samo mi koji želimo da promijenimo neke stavove, već
možemo govoriti o različitim faktorima koji istovremeno utiču na osobu i
koji su vrlo često međusobno suprotstavljeni.

Ipak, daćemo neke prijedloge kako bi se negativni stavovi prema nauci mogli smanjiti.

Promjenom odnosa vlasti prema nauci

Ako
bi vlast u BiH, u entitetima ili kantonima počela da izdvaja više novca
za nauku na taj način bi pokazala da joj je stalo do nje i koliko
cijeni njen značaj. Tokom 2012. godine u BiH je za istraživanje i razvoj
izdvojeno 0.27% BDP-a, 2013. godine 0.32%, 2014. godine 0.26%, 2015.
godine 0.22%, 2017. godine 0.22%, a od tada do danas oko 1.9%. U
Evropskoj uniji se prosječno za nauku izdvaja oko 2% BDP-a. Prema
podacima Agencije za statistiku BiH u 2022. godini imali smo 2061 istraživača i istraživačice i najveći broj njih 86.5% je zaposleno u visokom obrazovanju.

Takođe,
kada bi vlast u svojim svakodnevnim aktivnostima više uvažavala stavove
stručnjaka i naučnika, time bi ugled i uticaj nauke znatno više
porastao u očima običnih građana. Nauka i struka se uvažavaju najčešće u
vanrednim okolnostima, ali samo u onoj mjeri u kojoj to odgovara
vlastima. Pandemija COVID-19 je to najbolje pokazala.

Promjenom odnosa neuke prema vlastima

Kao
što smo ranije kazali nauka bi trebala da kroz svoj kontinuirani
angažman uvjeri građane da su joj primarne dvije stvari: istina i opšte
dobro. Kao što smo ranije naglasili istina je prva i osnovna vrijednost
nauke i da tu nema mjesta za ideologije, religiju ili bilo kakav uticaj
vlasti. S druge strane insistiranje na opštem dobru pokazalo bi da nauka
i naučnici imaju jasno postavljene moralne granice, koje se ne prelaze
ni po koju cijenu.

Jačanje antikoruptivnih kapaciteta u nauci

Veoma
čest argument nauke usmjeren protiv nauke je da ona „pjeva“ onako kako
„sviraju“ oni koji daju novac (država, velike korporacije, fondovi i
sl.). Da bi se ovo izbjeglo nauka i naučnici bi trebali insistirati na
što većoj transparentnosti prilikom dodjela sredstava od strane države
ili nekog drugog, što bi podrazumijevalo jasna i precizna pravila za
dodjelu novca i otvorene liste dodijeljenih sredstava. Na taj način bi
sami naučnici bili korektivni faktor vlastima. S druge strane naučnici
bi trebali insistirati na što većoj transparentnosti svojih istraživanja
ne bi li se smanjila bilo kakva sumnja u relevantnost i objektivnost
svog rada i umanjio uticaj vlasti, korporacija, fondacija i sl. na
istraživački proces.

(Zlo)upotreba medija da bi se afirmisala nauka

Naučna
zajednica treba zauzeti proaktivni stav kada se radi o odnosu prema
nauci. S jedne strane oni trebaju da olakšaju rad medijima na način da
će kreirati listu relevantnih naučnika, koji su spremni da istupe u
javnost, za pojedine naučne oblasti i tako novinarima olakšati izbor
relevantnih sagovornika. Na taj način bi se spriječilo pojavljivanje u
medijima osoba koje nisu kompetentne i relevantne za određenu temu.
Takođe, na taj način bi izbjegli situacije koje imamo danas, da pojedini
profesori i naučni radnici svakodnevno „iskaču iz frižidera“.

S
druge strane naučnici bi trebali zauzeti jasan stav o pojavljivanju
kvazinaučnika i drugih alternativaca u medijima i svaki put reagovati i
prema medijskim regulatornim tijelima, medijima i javnosti. Na taj način
se čuva dignitet obrazovanja i nauke, i brane građani od raznih
prevaranata i hohštaplera koji koriste medije da bi zarađivali na njima i
vrlo često ugrožavali njihovo fizičko i mentalno zdravlje.

Posebnu
odgovornost za produkciju kvalitetnog naučnog programa imaju javni
servisi, kojih u BiH imamo tri, a koji ne zavise od tržišta. Njihova
uloga je prije svega da tačno i objektivno informišu građane, a onda i
da ih edukuju. Bojim se da nijedan od ova tri segmenta danas ne
ispunjavaju.

Vrijeme je za novo obrazovanje

Već
smo ranije pokazali da sa porastom obrazovanja ispitanika raste i
njihovo povjerenje u nauku, uvjerenje u njenu korisnost i smanjuje se
sklonost ka teorijama zavjere. Ako želite da u jednom društvu afirmišete
nauku onda nema boljeg načina od unapređenja obrazovanja.

Šta bi to unapređenje tačno podrazumijevalo?

Prije
svega reformu postojećeg obrazovnog sistema i odustanjanje od
reprodukcije naučenog, zarad njegovog razumijevanja i primjene.
Rezultati PISA i TIMSS
istraživanja u BiH pokazaju da nam djeca nisu pripremljena za ulazak u
društvo koje se temelji na korištenju znanja iz 21. vijeka. Planirano
istraživanje PISA 2022. nije provedeno jer nisu ispunjeni zahtjevi
Republike Srpske da bude posebno vidljivo u rezultatima, znači potrebna
nam je i depolitizacija obrazovanja.

Pažnju bi se trebalo
usmjeriti na razumijevanje procesa istraživanja i metodologije naučnih
istraživanja i donošenju zaključaka na osnovu raspoloživih i tačnih
rezultata. Poseban akcenat bi se trebao staviti na prepoznavanje
relevantne literature i na taj način smanjiti nepotrebne relativizacije,
neopravdane sumnje i razvijanje negativnih stavova prema nauci.

Drugačije
obrazovanje podrazumijevalo bi i njegovanje kritičkog mišljenja, koje
treba da nas nauči kako da se odnosimo prema informacijama koje
dobijamo. Na koji način da ih analiziramo i propitujemo. Kako da
sagledamo problem iz različitih perspektiva i tražimo dokaze koji
podržavaju određene stavove i nalaze ili ih opovrgavaju.

Sticanje
naučnog iskustva, kroz eksperimente, samostalni rad i rad na terenu.
Hemija i fizika ne smiju biti predmeti koji se „bubaju“, već koji se uče
kroz rad u laboratoriji i vježbe. Biologija se ne bi trebala učiti
isključivo u učionici, već u prirodnom okruženju i sa što više
praktičnog rada. Matematika bi pored svoje apstraktnosti treba da pokaže
i svoju korisnost u svakodnevnom životu. Istorija i geografija bi
trebale da budu prilika za samostalno istraživanje i burne debate.

Na
taj način bi mladi ljudi uvidjeli ne samo kako nauka funkcioniše, već i
kakvu korist imamo od nje i koja su njena ograničenja.

Na kraju,
obrazovanje bi trebalo da nas nauči da stalno propitujemo svoja
uvjerenja i stavove i da nikada ne prestanemo sa učenjem i obrazovanjem.

Nije vrijeme za optimizam, ali jeste za težak rad

Naravno,
mijenjanje stavova je složen i dugotrajan proces, koji zahtijeva
dosljednost, strpljenje, upornost, ali i novac. To je proces u kojem
mnogo toga ne zavisi samo od nas, ali imamo li alternativu tj. smijemo
li budućnost našeg društva i djece prepustiti sudbini, bogovima, sreći i
šarlatanima?

Sve bi bilo lakše kada bi iza promocije nauke
iskreno stala i država, ali u sadašnjoj BiH to je teško očekivati. U
stvari, mi danas i ne znamo koliko stanovnici BiH vjeruju u nauku i
naučnicima.

Današnji vlastodršci ne cijene baš mnogo slobodne
osobe koje racionalno, argumentovano i kritički promišljaju i govore, a
to je u osnovi svake dobre i odgovorne nauke i društva.

Izvor: naukagovori.ba