Čuang Čeng Feng sa Tajvana 2012. je dočekao
kao mišićav 19-godišnji mladić i aktivni tekvondoista. Od svega što je tokom godine
moglo da mu se dogodi, naizgled je najmanje vjerovatno bilo da bi mogao ustati iz
fotelje, zakoračiti, srušiti se i umrijeti. Čuang je ipak skončao upravo tako, nakon
što je deset sati proveo u svijetu Dijabla III, planetarno obožavane kompjuterske
igre koja je za prva 24 sata boravka na tržištu prodata u 3,5 miliona primjeraka.
Piše: Marko Lovrić
Vest o Čuangovoj smrti bila je kao poručena
za pretjerano brižne roditelje – mladog i zdravog momka ubila je supkultura u kojoj
za mame i tate nema mesta, a ako kojim slučajem u nju i dospeju, ponašaju se još
gore od potomaka. Poput 41-godišnjeg Kineza Kjua Čengveja koji je napao 26-godišnjeg
Žua Kaojuana zato što je Žu virtuelno prodao virtuelno oružje koje im je bilo zajedničko
virtuelno vlasništvo u kompjuterskoj igri. Nož koji je Kju potegao, nažalost, nije
bio virtuelan.
Malo je vjerovatno da bi bilo koji laik
smatrao Kjua „normalnim“, a izvjesno je da bi i Kjua i Čuanga većina nas laika proglasila
„kompjuterskim zavisnicima“. Pa, ipak, psiholozi su, barem privremeno, presudili
da paradigmatične „zavisnosti“ 21. vijeka, pretjerana privrženost internetu i kompjuterskim
igrama – nisu zavisnosti.
Internet
U maju, naime, na snagu stupa peta revizija
Dijagnostičko-statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM-V), prva još od
2000. godine. Kao i uvijek, djelo je Američke asocijacije psihijatara (APA), ali
na njoj su sarađivala i prihvatiće je društva psihijatara i psihologa iz celog sveta.
Predloženo je da se među poremećaje uvrste i zavisnost od interneta i zavisnost
od video-igara, ali zaključeno je da nema naučno zasnovanih dokaza da je riječ o
poremećajima ponašanja ili oblicima zavisnosti.
Ni sama APA, naravno, ne spori da pretjerana
ljubav prema Mreži umnogome nalikuje drugim, nesumnjivim zavisnostima. APA je utvrdila
da čovjeku koji od ove ljubavi pati, kao i narkomanu, raste „tolerancija“, to jest
da mu je postepeno potrebno sve više vremena da postigne isti „efekat“, da u nedostatku
interneta može upasti u apstinencijalni sindrom, i da može trpeti neuspele pokušaje
da se sa interneta „skine“. Stručnjaci su, takođe, one koji vole čašicu interneta
više odavno razvrstali prema omiljenom piću. Tako se, prema rečima Vojislave Bugarski
Ignjatović, docenta Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, mogu razlikovati ljudi sa
pretjeranom potrebom za virtuelnom seksualnom stimulacijom od onih koji ne mogu
bez virtuelnih veza, emotivnih ili prijateljskih, svejedno. Društvo im prave „zavisni“
od internet-troškarenja ili kockanja, zatim generalno „zavisni“ od kompjutera, prevashodno
od igrica, ali i od kreativnijih vidova upotrebe računara poput programiranja, i,
naposlijetku, oni „zavisni“ od posjedovanja informacija.
No, to još nije dovoljno da bi neko ponašanje
dospjelo u zbornik koji se može nazvati „zakonikom psihologije“. Dugotrajno neprekidno
druženje sa kompjuterom laički ćemo smatrati prvim pokazateljem poremećaja, ali
stručnjaci su oprezniji.
„Do prije desetak godina ni internet ni
tržište video-igara nisu postojali u obliku nalik današnjem. Stručnjaci se zato
pitaju da li neka ’kompjuterska ponašanja’ smatramo ’poremećenim’ samo zato što
su neobična u odnosu na nedavnu prošlost. Ako bi se neki bihevioralni pokazatelji
koji se čine kao kriterijumi primjenili, došli bismo u situaciju da većina programera,
matematičara i drugih kompjuteraša može da dobije dijagnozu. Bilo bi smiješno da
kažemo da postoje profesije koje od ’normalnih’ ljudi stvaraju zavisnike“, kaže
psiholog Sonja Pavlović.
Takođe se čini da „kompjutersko zaluđeništvo“
često potiče iz karakterne crte koja se nikako ne može smatrati poremećajem.
Treba podsjetiti i na to da dugotrajno
buljenje u televizor, na primjer, nikada nije smatrano poremećajem, i u tome se
takođe krije dio razloga zbog kog dvije glavne „zavisnosti“ 21. vijeka nisu dospjele
u DSM-V. Ako bismo svakoga ko provodi noći u izmišljenom kompjuterskom svijetu proglasili
zavisnim, zašto takvim ne bismo nazvali i onog ko noćiva u izmišljenim književnim
svjetovima? Malo ko će sporiti da je ovo drugo za čovjeka bolje, ali kada govorimo
o opasnostima „virtuelnog života“, nerijetko pretjerujemo. Pravi uzrok zagrljaja
sa kompjuterom, smatraju brojni poznavaoci psihe, može biti svašta što je stvarno,
a ne igra bitova – depresije, anksioznosti, socijalne fobije, opsesivno-kompulzivni
poremećaji. Ili nešto sasvim banalno. Ponekada čujemo da se brak raspao zato što
partner partnera vara sa hard-diskom, ali se često ispostavi da veza ionako nije
valjala, pa je kompjuter bio samo konj za bjekstvo iz stvarnosti.
Psiholozi, naravno, podsjećaju da pitanje
„zavisnosti od interneta“ nije zauvijek zakopano. Kako bi sami rekli, „DSM nikada
neće biti savršen“, i struka, pošto joj prva briga uvijek mora biti zaštita pacijenata,
mora da reaguje „sporo“. A da li će kompjuteri ubuduće izazivati zavisnost ili
„zavisnost“, zavisi od dva izvora – od kliničara koji rade s ljudima koji samostalno
traže pomoć jer osjećaju da im internet oduzima život, i od naučnika-istraživača
koji poremećaj treba da dokažu teorijski.
