"Imam dva njegova dresa. Jedan mi je poklonio prijatelj koji živi u Pančevu, a koji je preko poznanika došao do dresa. Drugi dres i kačket sam dobila od svog bivšeg učenika koji je sveštenik u Vranju. Njegova komšinica održava Novakovu kuću u Monte Karlu, pa je donijela dres i kačket", priča Slađana.
Slađanino interesovanje za Đokovića počelo je slučajno, prije skoro 13 godina, kada joj je kćerka Ana pokazala naslovnu stranicu jednog lista na kojoj je bio Novak Đoković.
U to vrijeme je Novak tek bio na početku puta ka svjetskom teniskom vrhu, najavljujući blistavu sportsku karijeru.
"Kćerka mi je objasnila da je to naš teniser. Tada se baš i nisam posebno interesovala za tenis, tako da nisam ni čula za njega. Počela sam da ga pratim, a kasnije i da skupljam novinske članke o njemu. Jednostavno, dopao mi se i kao sportista i kao čovjek", navodi Slađana Melezović.
Od tada, svaku Novakovu pobjedu Slađana je doživljavala sa oduševljenjem – kao da pobjeđuje njen sin, a svaki poraz praćen je suzama.
Sa suprugom Slavišom, Slađana je 2013. godine u Beogradu prisustvovala meču "Davis Cupa" koji su igrale Srbija i Kanada.
Publici u "Kombank" areni nije promakao veliki transparent na kojem je pisalo "Naprijed Nole, Šekovići, Republika Srpska!", koji su na tribinama istakli Slađana i Slaviša.
Oduševljena profesorica iz Šekovića imala je priliku da od Đokovića dobije autogram.
"Uspjeli su da me fotografišu, međutim kada sam ga dodirnula tjelohranitelj mi je rekao: `Ne, to ne smijete!`. Pomislih – ja sam svoju želju ispunila, a sad možete i da me izbacite iz dvorane", sjeća se profesorica.
A, Slađanina prva i najveća ljubav je književnost.
Ima vlastiti knjižni fond sa 600 naslova, a želja joj je da u Šekovićima otvori privatnu biblioteku.
Izvor: Srna
