Kako je persona koja mi ga je otkucala više nego obavještena, vjerujem da je zaista Zdravkov, ali se moj izvor djelimično ogradio jer s Čolom se nikad ne zna. Možda je, u međuvremenu, promijenio karticu ili ga, jednostavno, ne koristi.
Tako je pokazao da je, zapravo, najmoćniji Srbin. Lično odlučuje s kim će kontaktirati, ko može s njim napraviti intervju, a ko će biti otkačen, a kako se tačno ne zna ni ko je njegov pravi pi-ar, o menadžeru da i ne govorimo, postaje jasniji njegov status najveće muzičke zvijezde bivše Jugoslavije.
Mnogi su poklonici i tvrde da je on posljednji ostatak nekadašnje velike zemlje, jer je jednako obožavan od Đevđelije do Triglava, pa mu se slobodno može klicati: „I poslije Tita – Zdravko.”
Bio je toliko velika zvijezda da se kao sasvim mlad usudio da u uskim pantalonama crvene boje, ogrnut crvenim sakoom, drži koncerte širom Juge, puneći stadione i hale. Na kraju je prepunio „Marakanu”. Prvi se usudio da učini tako nešto okružen „lokicama”. Primjećivalo se da je toliko smotan za plesanje da je podsjećao na Mister Bina prinuđenog da koordinira pokrete s tada najlepšom baletskom grupom, ali ni to nije zasmetalo da hipnotisane žene u njemu vide Barišnjikova.
Izgledao je kao da ga je pravio Meštrović, u šta može da se osnovano posumnja tek sad, kad je ostario, jer se uopšte ne mijenja. Umjesto baka, u njega se zaljubljuju unuke, iako je napunio šezdeset osmu.
Za njega su pjesme pravili najveći kompozitori, pa se jedno vrijeme mislilo da je on tajni projekat vrha partije, sa zadatkom da omladina sluša i bulji u njega, umjesto da ih zavode „Bitlsi” i „Rolingstonsi”. Ali teorije zavjere su se pokazale pogrešne jer su ga, pored crvene omladine i omladinki, s istom strašću obožavali i unutrašnji i spoljni neprijatelji, i narodnjaci i rokeri.
U doba demokratije, isti je slučaj i s vlašću i s opozicijom. Ako je i bacao petaka Borisu Tadiću, mlade naprednjakinje i radikalke mu nisu zamjerale. Kad je pjevao na otvaranju hotela u Nišu, gdje je sedio Aleksandar Vučić, bilo je pokušaja da se bojkotuje njegov koncert u Areni, ali su se hejteri manuli ćorava posla. Šta su učinili? Maskirani, otišli su na koncert.
Imaće ih šest, a mogao je da pjeva svaki dan, do Nove godine, a onda i do sljedeće. Ko ne može da ne voli Zdravka Čolića, valjda jedinog Srbina s takvim neobičnim statusom? I takav se više neće roditi, niti će biti moguće da se oblikuje na bilo kakvom seminaru najvećih spin doktora.
Za takvu veličinu on je neobično običan čovjek. To je njegova tajna.
Izvor: Politika
Autor: Aleksandar Apostolovski
