Problem je što takve lijekove često uopšte nije moguće pronaći na tržištu BiH, jer dobavljači nisu zainteresovani za njihovu nabavku. Tako oboljeli i njihove porodice, uz sve brige, imaju i dodatnu – da li će uspjeti da nabave neophodni lijek? Postavlja se pitanje, da li je ovaj problem moguće sistemski riješiti.
Posljednji slučaj, kada je za liječenje četvorogodišnjeg dječaka na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske nedostajao lijek Daunoblastin, ponovo je otvorio problem nabavke lijekova, prije svega citostatika, koje nije moguće pronaći u Srpskoj i BiH. Tada sav teret pada na porodice oboljelih, koji nekada ulaze u pravu trku s vremenom. Mnogo takvih slučajeva poznato je i Udruženju roditelja djece oboljele od malignih bolesti.
– Mi već imamo od ranije ovakvih slučajeva i apoteke koje bi mogle da nabave taj lijek u Hrvatskoj ili nekim drugim zemljama. Mi iz Udruženja pozovemo te apoteke, šalje mejlovi i to je ono što mi miožemo da pomognemo, da što prije dođu do toga lijeka – rekla je Dijana Berić, predsjednica Udruženja roditelja djece oboljele od malignih bolesti.
Iz nadležnih ustanova poručuju da su im ruke vezane. U Fondu zdravstvenog osiguranja kažu da konstantno ukazuju na ovaj problem, jer je BiH malo tržište koje nije interesantno proizvođačima lijekova, zbog čega mnogi i ne registruju lijek za prodaju u BiH, ili ga povuku sa tržišta, a da nikoga i ne obavijeste od tome. Iako Fond raspisuje tendere za nabavku, na njih se niko ne javlja.
– U situaciji kada se niko ne javi na tender za lijek, koji Fond finansira, mi možemo jedino refundirati troškove ako ga osiguranik sam kupi, što i činimo – saopštili su iz FZO RS.
Sličan odgovor dobili smo i iz Univerzitetko kliničkog centra, uz dodatak da ne mogu unaprijed nabavljati lijekove, za koje ne mogu pretpostaviti da će im biti potrebni.
– Primjena određenih lijekova odvija se u skladu s medicinskim protokolima, te se neki lijekovi i ne mogu nabavljati u Kliničkoj apoteci UKC RS kao redovni, jer radno osoblje ne zna da li će pojedini lijekovi biti potrebni i u kojem periodu, a to zavisi od broja pacijenata oboljelih od određene bolesti – stoji u saopštenju UKC.
Problema su svjesni i u resornom ministarstvu, ali priznaju da ga ne mogu jednostavno riješiti. Problematičan im je Zakon o javnim nabavkama, same procedure uvoza i distribucije lijekova, a najviše od svega, nezainteresovanost distributera. U nedostatku sistemskog rješenja, ponudili su ad hok – proceduru interventnog uvoza od slučaja do slučaja, ali i tu ima problema.
– Procedura interventnog uvoza podrazumijeva obavezu veledrogerije, odnosno distributera, da se javi Ministarstvu zdravlja putem određene zdravstvene ustanove, shodno njihovim potrebama. Međutim, obično je vrlo teško naći nekog ko će, za vrlo malo količinu, da obavi uvoz i sve ono što je potrebno – naglasio je ministar zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske Alen Šeranić.
I to nas vraća na početak. Porodice oboljelih najčešće su ostavljene da se same snađu i nabave lijekove koji su im potrebni, a one to, u najvećem broju slučajeva, i uspiju na vrijeme da obave, nerijetko uz veliki dodatni stres. Međutim, na kraju se postavlja pitanje ko će biti odgovoran, ako i takav proces zakaže, bilo u slučaju kašnjenja, greške, ili čak i prevara od strane preprodavaca.
Izvor: rtrs
